Svi su moji Božići u Bosni
Badnje je večer, bliži se ponoć.
Čekajući Krista da se opet rodi.
Crkvena zvona božićnu pjesmu poje.
Promrzli pastiri brižno uz vatru,
okupljaju raštrkano stado svoje.
Stotine mojih župljana
na prvi poziv zvona prema crkvi kreću.
Netko u ruci nosi krunicu,
a netko upaljenu božićnu svijeću.
Mati moja utonula u misli,
pogled joj luta daleko u mrkloj noći.
Sjetila se starica posavskih Božića
i pita se: “Hoću l’ ikad više tamo doći?”
Idemo, majko, i mi na polnoćku.
Ponovo zvona na molitvu zovu.
Ona me pogleda tužno i milo
a dvije joj suze niz staračko lice
padoše u toplo majčino krilo.
“Svi su moji Božići u Bosni
zatrpani ispod ruševina.
Moj je Božić i Uskrs i Badnjak
tamo gdje je moja Posavina.
Ostavite me ove noći samu.
Vi idite u crkvu na bdijenje.
Hoću sama ovdje kraj prozora
dočekati Kristovo rođenje.
Hoću pustit misli neka lutaju
mojom Bosnom, mojom Posavinom.
Hoću noćas u ponoć se susrest
na Plehanu s Božjim sinom.”
Svi su moji Božići u Bosni,
sve molitve, nadanja i bdijenje.
Noćas tamo vratiti se želim
i proslavit Kristovo rođenje.
Tekst pjesme napisao je pjesnik Pejo Šimić. Pjesma je objavljena u njegovoj ratnoj zbirci “Zov Hrvata hrvatskog Posavlja” iz 1993. godine, a posvećena je svim Hrvatskim majkama iz BiH koje su protjerane sa svojih spaljenih ognjišta i još uvijek se ne mogu vratiti. Uglazbljena je 1995. godine.
