BEGIN:VCALENDAR
VERSION:2.0
PRODID:-//Kulturni horizont - ECPv6.15.20//NONSGML v1.0//EN
CALSCALE:GREGORIAN
METHOD:PUBLISH
X-WR-CALNAME:Kulturni horizont
X-ORIGINAL-URL:https://kulturnihorizont.com
X-WR-CALDESC:Događaji za Kulturni horizont
REFRESH-INTERVAL;VALUE=DURATION:PT1H
X-Robots-Tag:noindex
X-PUBLISHED-TTL:PT1H
BEGIN:VTIMEZONE
TZID:Europe/Zagreb
BEGIN:DAYLIGHT
TZOFFSETFROM:+0100
TZOFFSETTO:+0200
TZNAME:CEST
DTSTART:20260329T010000
END:DAYLIGHT
BEGIN:STANDARD
TZOFFSETFROM:+0200
TZOFFSETTO:+0100
TZNAME:CET
DTSTART:20261025T010000
END:STANDARD
BEGIN:DAYLIGHT
TZOFFSETFROM:+0100
TZOFFSETTO:+0200
TZNAME:CEST
DTSTART:20270328T010000
END:DAYLIGHT
BEGIN:STANDARD
TZOFFSETFROM:+0200
TZOFFSETTO:+0100
TZNAME:CET
DTSTART:20271031T010000
END:STANDARD
BEGIN:DAYLIGHT
TZOFFSETFROM:+0100
TZOFFSETTO:+0200
TZNAME:CEST
DTSTART:20280326T010000
END:DAYLIGHT
BEGIN:STANDARD
TZOFFSETFROM:+0200
TZOFFSETTO:+0100
TZNAME:CET
DTSTART:20281029T010000
END:STANDARD
END:VTIMEZONE
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20270216
DTEND;VALUE=DATE:20270217
DTSTAMP:20260430T152748
CREATED:20250216T192029Z
LAST-MODIFIED:20250216T192125Z
UID:10000080-1802736000-1802822399@kulturnihorizont.com
SUMMARY:Augustin Miletić (16. 2. 1763. - 18. 7. 1831.)
DESCRIPTION:Fra Augustin Miletić rođen je u Fojnici 16. veljače 1763. Osnovno obrazovanje stekao je u fojničkom samostanu kod fra Ive Skočibušića. Franjevački habit obukao je 1779.\, da bi nakon godine novicijata pohađao gimnaziju u Grazu. Studij filozofije i teologije nastavio je u Italiji. Položivši ispite za profesora\, postao je predavačem na teološkim učilištima u Bresciji i Padovi.Nakon što je 1802. apostolski vikar fra Grgo Ilijić Varešanin zatražio sebi pomoćnika i nasljednika\, Sveta Stolica odabrala je fra Augustina Miletića. Za biskupa je zaređen 12. lipnja iste godine u samostanskoj crkvi sv. Franje u Padovi. Svoju službu u Bosni preuzima sredinom 1804. godine. Rezidencija mu je bila u fojničkom samostanu.Nakon što je 1813. biskup Ilijić umro\, u potpunosti ga na mjestu apostolskog vikara nasljeđuje fra Augustin Miletić. Nesređene političke prilike i kuga nisu spriječile Miletića da se istakne kao vrlo revan biskup. Gotovo svake treće godine obilazio je župe u Vikarijatu poučavajući svećenike i vjernike te dijeleći sakramente\, osobito potvrdu. Nakon svake vizitacije slao bi u Rim izvještaj Kongregaciji za širenje vjere. Uputio je više od dvadeset pastoralnih poslanica puku i svećenstvu\, a veoma je zaslužan i za unapređenje školstva\, ne samo u samostanima nego i izvan njih.Uz niz pastirskih poslanica fra Augustin je napisao i tri katehetska djela među kojima je najvažnije “Istomacegne stvari potribitii nauka karstjanskoga”. Na jednostavan način u obliku pitanja i odgovora on puku tumači osnove kršćanske vjere i morala.Miletić je posebno poticao puk da štuje Presveto Srce Isusovo i Blaženu Djevicu Mariju. Naučio ih je mnoge molitve od kojih je dosta i danas u pučkoj uporabi. Utvrdio je pučke pobožnosti puta križa\, blagoslova polja\, a na poseban način oblikovao je pobožnost blagoslova s Presvetim Oltarskim Sakramentom mladom nedjeljom. Smatra se da je napisao pjesme “Na planinu Kalvarije” i “Ponizno se teb’ klanjamo” te molitvu “Skrušenim srcem”. Sa sigurnošću se može reći da u oblikovanju tradicionalne pobožnosti bosanskog puka koju danas vidimo biskup Miletić ima velike zasluge.Svako jutro\, pretječući zoru\, odlazio je prvi u crkvu i žarko molio. Često bi znao za vrijeme pučkih misa boraviti među pukom kako bi im pokazao kako treba pobožno sudjelovati na svetoj misi. Ispovijedao se svake subote i uoči svetkovina. Post je smatrao vrlo bitnim za redovničku stegu tako da ga je vrlo često prakticirao\, a dosta puta živio bi samo o kruhu i vodi.Umro je na pastoralnom pohodu župi Vidoši 18. srpnja 1831. Pokopan je na groblju u Rapovinama kraj Livna. Zahvalan puk nakon njegove smrti hodočastio je na njegov grob moleći mu se i čineći zavjete te zazivajući njegov zagovor\, a fra Lovro Karaula\, njegov tajnik o njemu kaže: “Prija će gavran obilit\, nego će Miletićevo ime u našem narodu umrit”. Posmrtni ostaci preneseni su 1881. godine u samostansku crkvu na Goricu kraj Livna\, gdje se i danas nalaze na ulazu\, pod koromFra Augustin Miletić\, kojega je puk smatrao svetim\, danas je nažalost gotovo zaboravljen. \nFranjevačka prisutnost u Bosni
URL:https://kulturnihorizont.com/event/augustin-miletic-16-2-1763-18-7-1831/2027-02-16/
CATEGORIES:Znamenite osobe
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://kulturnihorizont.com/wp-content/uploads/2025/02/462505898_2848907671944334_3036798237474931623_n.jpg
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20270217
DTEND;VALUE=DATE:20270218
DTSTAMP:20260430T152748
CREATED:20250216T195419Z
LAST-MODIFIED:20250216T195535Z
UID:10000086-1802822400-1802908799@kulturnihorizont.com
SUMMARY:Silvije Strahimir Kranjčević (17. 2. 1865. - 29. 10. 1908.)
DESCRIPTION:Silvije Strahimir Kranjčević\, hrvatski pjesnik (Senj\, 17. II. 1865 – Sarajevo\, 29. X. 1908). Zbog buntovna vladanja nije maturirao u senjskoj gimnaziji pa je potkraj 1883. dva mjeseca pohađao senjsko sjemenište\, a zatim još šest mjeseci rimski Collegium Germanicum-Hungaricum. Zahvaljujući intervenciji i stipendiji biskupa J. J. Strossmayera\, koji mu je pomogao i pri upisu na učiteljski tečaj\, riješio se neželjena svećeničkoga poziva. Nakon povratka iz Rima neko je vrijeme boravio u Zagrebu\, gdje se družio s književnicima pravaške političke orijentacije i pripremao svoju prvu zbirku Bugarkinje (1885). Budući da nije dobio učiteljsko mjesto u Senju\, 1886. otišao je službovati u Bosnu. Radio je u školama u Mostaru\, Livnu\, Bijeljini i Sarajevu. U Sarajevo\, gdje je proveo ostatak života\, stigao je 1893. na poticaj K. Hörmanna\, austrougarskog povjerenika za kulturu. Hörmann je pokrenuo književni časopis Nada\, koji je trebao biti režimskim listom na području BiH\, ali je pravi urednik bio Kranjčević\, koji je\, u devet godina koliko je Nada izlazila (1895–1903)\, stvorio najutjecajniji i\, po općem uvjerenju\, najbolji južnoslavenski književni časopis na prijelazu stoljeća. Bez nacionalne i poetičke isključivosti Kranjčević je pozivao ne samo bosanske nego i vodeće hrvatske i srpske književnike (i »mlade«\, pristaše moderne\, i »stare«\, koji su zagovarali »narodni duh« u književnosti)\, a zahvaljujući već stečenu autoritetu u tome je uglavnom i uspijevao. U Nadi je Kranjčević objavio i većinu svojih književnokritičkih napisa. Pošto se Nada ugasila\, Kranjčević je 1904. bio postavljen za ravnatelja trgovačke škole. God. 1898. objavljene su mu Izabrane pjesme\, koje su ga promovirale u vodećega hrvatskoga pjesnika. Treća zbirka Trzaji objavljena je 1902.\, a posmrtno je 1908. objavljeno i divot-izdanje Pjesama\, koje Kranjčević nije dospio prirediti. \nKritika je nepodijeljena u ocjeni da je njegov prozni opus (kratke priče Prvi honorar\, Žena\, Tko će osloboditi narod…?\, Priča iz pradavnih dana…) i nekoliko dramskih fragmenata slabije vrijednosti i potpuno zasjenjen pjesničkim ostvarenjima. Donekle se izdvaja oratorij Prvi grijeh (1893)\, objavljen kao dodatak Izabranim pjesmama\, s alegorijskim prikazom početaka ljudskoga roda\, u kojem prevladava izrazito romantizirani lik Lucifera\, skeptika i pobunjenika protiv kanoniziranih vrijednosti. Preveo je i neke Goetheove\, Heineove i Byronove pjesme te ulomak iz Shakespeareove drame Julije Cezar. \nKranjčević se kao mladi pjesnik formirao pod pretežitim utjecajem A. Šenoe i A. Harambašića u duhu dotadašnjega domoljubnoga pjesništva s obvezatnom didaktičnom funkcijom i izrazito patetičnim stilom. Poput prethodnika veličao je nacionalnu prošlost\, ali je uveo i jasnije socijalne motive (Radniku\, Plaća pravde\, Iseljenik). Nekoliko značajki pjesama iz Bugarkinja zadržao je i u potonjim zbirkama. Već od početka suvereno se služio velikim brojem oblika akcenatsko-silabičke versifikacije koja se 1870-ih ustalila u hrvatskom pjesništvu. Služio se i suvremenim (akcenatskim) prilagodbama klasičnih strofa (Radniku\, Gospodskomu Kastoru\, Ouvertura). Iz devetnaestostoljetnoga hrvatskog pjesništva\, ali i od predromantičkoga i romantičkog europskog pjesništva\, Kranjčević je naslijedio genijsku i bardsku estetiku pa lirski glas u njegovim pjesmama nastupa kao prorok koji govori u ime kolektiviteta ozbiljnim ili patetičnim tonom i preuzima njegovu patnju ili nudi viziju spasa. Budući da je redovito govorio o velikim temama\, takve su i proporcije njegovih tekstova pa su duljina stiha i opseg pjesme u skladu s dimenzijama prikazana svijeta ili titanizmom njegovih lirskih protagonista. Nakon Bugarkinja Kranjčevićevo se pjesništvo pomiče od nacionalnih problema i ideala prema univerzalnim ljudskim pitanjima (Prolaznost\, Smrti\, Misao svijeta) ili se bavi ljudskom intimom i prostorima imaginacije (Iza spuštenijeh trepavica\, Lucida intervalla\, Mramorna Venus). Ujedno u njegovu liriku sve više prodiru figure i simboli iz kršćanskog mita\, ali im Kranjčević bitno mijenja značenje s obzirom na biblijski tekst (Mojsije\, Resurrectio\, Zadnji Adam). Snažna mitska uporišta imaju ulogu kontrasta te dodatno ističu mračnu sliku suvremenosti kao izdaju i parodiju ideala ranoga kršćanstva. Nasuprot iracionalizmu vjere Kranjčević slavi ljudsku pamet i slobodnu misao (Excelsior\, Mir Vam!). Zbog svojih libertinskih nazora i skepse prema kršćanskim dogmama bio je metom stalnih napadaja katoličke kritike. \nIako je kao urednik Nade objavljivao pjesnike moderne\, od kojih je neke cijenio\, na Kranjčevića nisu bitno utjecala nova književna strujanja\, niti se njegovo pjesništvo iz Trzaja i posmrtno izdanih Pjesama značajno promijenilo s obzirom na fazu iz Izabranih pjesama. On je bio privučen nekim svjetonazorskim usmjerenjima iz druge polovice XIX. st. (libertinizmom\, pozitivizmom i darvinizmom) koji su našli mjesta u njegovu djelu\, ali se faktura njegovih tekstova nije mijenjala\, jer je ostao privržen tradicionalnom učenju o pjesmi kao harmoničnoj cjelini. Uzvišen stil\, patos i jake slike na stilskoj razini te narativnost (redovito u impersonalnome modusu) i deskriptivnost u organizaciji iskaza ostale su temeljnim odrednicama pjesama o univerzalnim problemima ljudske egzistencije\, smislu povijesti\, tiraniji ili društvenoj nepravdi. Kranjčevićevo pjesništvo doživjelo je definitivno priznanje i potpunije razumijevanje nakon II. svjetskog rata. Danas se općenito smatra najvećim devetnaestostoljetnim pjesnikom i mostom prema pjesništvu moderne\, kojemu ipak nije pripadao. Nije bio eksperimentator ni na razini forme (prihvatio je oblike koji su i prije njega postojali u domaćoj tradiciji)\, ni u pogledu stilske postave teksta (zadržao je retorički patos i alegoriju kao glavno sredstvo značenjskoga širenja teksta)\, ni na motivskoj razini\, ali je rasponom svojih tema nadmašio sve što je do tada postojalo na hrvatskoj pjesničkoj sceni. On je sinteza puta koji je hrvatsko pjesništvo prešlo u XIX. st. i ujedno njegovo bitno prekoračenje. Reinterpretacija mita\, titanizam lirskih protagonista i dimenzije njihove pobune protiv svih negativnosti u zbilji\, s jedne strane\, kao i tretman pjesničke imaginacije kao sposobnosti koja otvara prostor poetske vizije\, s druge strane\, čine ga prvim hrvatskim radikalnim romantičarom u europskom smislu i istodobno prvim velikim domaćim socijalnim pjesnikom. \nKranjčević\, Silvije Strahimir. Hrvatska enciklopedija\, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža\, 2013. – 2025. Pristupljeno 16.2.2025. https://www.enciklopedija.hr/clanak/kranjcevic-silvije-strahimir 
URL:https://kulturnihorizont.com/event/1297/2027-02-17/
CATEGORIES:Znamenite osobe
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://kulturnihorizont.com/wp-content/uploads/2025/02/a5f0bacc6f07635dac7d.jpeg
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20270225
DTEND;VALUE=DATE:20270226
DTSTAMP:20260430T152748
CREATED:20250225T200228Z
LAST-MODIFIED:20250225T200228Z
UID:10000106-1803513600-1803599999@kulturnihorizont.com
SUMMARY:Gabrijel Jurkić (24. 3. 1886. - 25. 2. 1974.)
DESCRIPTION:Gabrijel Jurkić\, rođen je u Livnu\, 24. ožujka 1886. godine od oca Ante i majke Luce. Osnovnu školu završava u rodnom gradu i upisuje Trgovačku školu\, a zatim 1902. u Srednju tehničku školu u Sarajevu\, koju uskoro napušta da bi se posvetio slikarstvu. 1908/09. 1908/09. upisuje se na bečku likovnu akademiju\, gdje je odmah prebačen na četvrto godište općeg slikarskog odjela u klasu Aloisa Deluge. 1909/11. pohađa specijalku Kazimira Pochwalskog i izučava segment “Studij umjetnosti bosanske historije”. \nNakon bečkih studija vraća se u Sarajevo\, priprema prve samostalne izložbe (1911)\, u Sarajevu (Društveni dom) i Zagrebu (Umjetnički paviljon). Nakon gotovo pola stoljeća provedena u Sarajevu vraća se u Livno\, u skromni atelje franjevačkog samostana na Gorici\, gdje živi sa suprugom Štefom. Umro je 25. veljače 1974. godine i sahranjen je na groblju sv. Mihovila na Gorici – Livno\, \nO DJELU GABRIJELA JURKIĆA: \nOd početka Jurkićevo djelo je u kontinuitetu prožeto blagošću i poetičnošću njegove prirode\, iako ga najprije prikazuju kao “jednog od najvećih i najosebujnijih ličnosti čitavog perioda” (1911-21.)\, a zatim ga potiskuju na marginu kao “skromnog slikara svog kraja\, arhajske jednostavnosti gledanja”. Činjenica je da je Jurkić svojim djelom i osobnošću uvijek bio u suprotnosti sa strastvenošću i borbenošću avangarde. Slučajnost ili sudbina odredila je njegovo slikarsko školovanje u akademskom Beču. \nNjegovo prvo slikarsko razdoblje nakon studija ispunjeno je romantičarskim raspoloženjem\, inspiriran je krajolicima (Kod ovaca\, Marina I)\, a karakterizira ga i niz izvrsnih portreta gdje uspijeva duboko proniknuti u biće sebi dragih i bliskih ljudi i tako ih približiti i samom promatraču (Moja majka\, Fra Eugen). \nOd dvadesetih godina Jurkić se oslobađa akademskog usmjerenja\, postaje impresionistički slobodan\, koristi se poentilističkom tehnikom slikanja\, uvodi više svjetla na platno (kao da ga je oslobodio iz pukotine\, jer ono je od početka prisutno). Slika efekte svjetla i bijele boje (Impresija\, Snježna idila)\, otvarajući širok spektar boja (Dvije sestre u suncu). Kako je sam rekao dotaknuo je svijet koji nema granica. \nU svojoj možemo reći trećoj slikarskoj fazi\, Gabrijel slika bosanske krajolike\, uspijevajući dočarati atmosferu određenog trenutka\, na bezvremenski način. Religioznost u njegovom djelu odražava se upravo kroz slikanje prirode\, a ne kroz religijske motive. Njemu se priroda otvorila\, tražio je ljepotu\, dakle istinu i u tome je uspio. \nUtočište i mir nalazi u ateljeu franjevačkog samostana na Gorici. Tu umire i svoje slike oporučno ostavlja samostanu\, a time i samom gradu Livnu. Godine 1995\, u prostoriji FMGG-a otvorena je galerija sa stalnim postavom slika Gabrijela Jurkića\, prema odabiru Ivice Šiška\, akademskog slikara i profesora na ALU u Zagrebu\, uz podršku ministarstva za kulturu Republike Hrvatske. \nOsim stalnog postava slika Gabrijela Jurkića\, u prostorijama samostana izložene su uz Gabrijelove i slike starih majstora\, kao i suvremenih umjetnika (Fra A. Kaić\, I. Šeremet\, Lj. Lah\, I. Šiško\,…). \nNapomena: Jurkićeve crteže pogledati u Kalendaru sv. Ante\, Franjevačka provincija Bosna Srebrene\, godina I.-XX.\, Sarajevo 1926.-1945. i u Katoličkom svijetu 1932-1941.
URL:https://kulturnihorizont.com/event/gabrijel-jurkic-24-3-1886-25-2-1974/2027-02-25/
CATEGORIES:Znamenite osobe
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://kulturnihorizont.com/wp-content/uploads/2025/02/gabrijel-jurkic-1.jpg
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20270225
DTEND;VALUE=DATE:20270226
DTSTAMP:20260430T152748
CREATED:20250225T201505Z
LAST-MODIFIED:20250225T201505Z
UID:10000112-1803513600-1803599999@kulturnihorizont.com
SUMMARY:Mato Kaić (8. 10. 1885. - 25. 2. 1967.)
DESCRIPTION:Mato Kaić rođen je 8. listopada 1885. godine u uglednoj obitelji livanjskoga trgovca Ante Kaića. U rodnome Livnu stekao je osnovnu naobrazbu\, potom školovanje nastavlja u Nadbiskupskoj velikoj gimnaziji u Travniku (1896./1899). Nakon treće godine vraća se u Livno gdje uspješno završava četvrti razred Trgovačke škole šk. god. 1900./1901. \nFotografsku kameru nabavio je najkasnije 1902. godine u Beču i u ranoj mladosti se počinje baviti fotografijom. Najstarija sačuvana fotografija Kaićeva opusa datirana je upravo 1902. i čuva se u Arhivu Franjevačkoga samostana na Gorici. Od tada pa do očeve smrti 1913. nesputan obvezama i zanesen umjetnošću često putuje\, objektivom istražuje i snima dotad neviđene krajolike\, znalački ih bilježi kamerom i otima od zaborava. Upravo u tom razdoblju nastaju prekrasni\, sad već zaboravljeni prizori iz okolice Rijeke Dubrovačke (Sustjepana\, gradske luke …)\, Splite i splitske gradske luke\, Bačvica\, Peristila\, prizori s piljaricama na splitskom Voćnom trgu te Sinjske alke. K tomu treba dodati i mnoštvo urbanih i ruralnih livanjskih motiva i brojne portrete i autoportrete.\nNakon nagle očeve smrti krajem 1913. Kaić preuzima dio obiteljskih obveza i usmjerava interese na gospodarenje pilanom koju je unaprijedio suvremenom turbinom. Ni tada fotografiju ne zanemaruje\, naprotiv tada nastaju prekrasne fotografije Kupreškog i Livanjskog polja\, Malovana\, Rilića i usputnih krajobraza. Desetak godina kasnije\, kupovinom imanja uz rijeku Žabljak kraj Livna\, započinje treća Kaićeva životna faza. Na imanju se bavi voćarstvom i povrtlarstvom koristeći pritom suvremene tehnike navodnjavanja poznate u susjednim razvijenim zemljama onodobne Europe. Kaićeva postignuća u voćarstvu i povrtlarstvu polovinom tridesetih godina XX. st. bilježe splitski dnevnici kao što je Jadranski dnevnik (1934.\, 1935.)\, a Hrvatski glasnik\, 1940. zabilježio je da Kaić posjeduje lijep voćnjak do 600 voćaka. Neke od Kaićevih fotografija ovjekovječile su trenutke nastale na njegovu imanju kao npr. Berba graha na Matinu podu. Uz iznimnu folklornu i dokumentarističku vrijednost ovaj svjetlopis je s druge strane svojevrstan pečat Kaićeva fotografskog stvaralaštva. Prema riječima Kaićeve kćeri Vojislave to je posljednja fotografija koju je njezin otac snimio 1938. na svojem imanju u Žabljaku. Kaić je umro 25. veljače 1967. godine u 82. godini života. Pokopan je na groblju sv. Petra u Rapovinama kod Livna.\nAko je suditi prema baštinjenim fotografijama\, možemo reći da je\, poglavito u mlađim danima\, često putovao\, susretao mnoge ljude\, a s nekima je iz toga vremena ostao vezan trajnim prijateljstvom. Osobito je njegovao prijateljstvo s Gabrielom Jurkićem s kojim su ga vezali rodni grad\, rano djetinjstvo\, školske klupe i ljubav prema umjetnosti. \nKaićevu bogatu ostavštinu od 327 negativa\, pozitiva i djapozitiva na staklu darovala je 2007. Franjevačkome muzeju i galeriji Gorica – Livno njegova kći Vojislava Voja. Od tog broja 33 dijapozitiva su u boji. Ranijih godina Voja je svojem rođaku Ivi Kaiću darovala 50 očevih staklenih ploča\, koji je za potrebe izložbe ustupio digitalne zapise svih ploča i ostavio ih u trajno vlasništvo FMGG – Livno. Osim staklenih ploča u muzeju se čuva i Kaićeva kamera\, fotografska oprema i dio stručne literature. Sudeći prema sačuvanoj opremi i priboru te kompletima periodike o umijeću fotografiranja educirao se na izvorima.
URL:https://kulturnihorizont.com/event/mato-kaic-8-10-1885-25-2-1967/2027-02-25/
CATEGORIES:Znamenite osobe
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://kulturnihorizont.com/wp-content/uploads/2025/02/mato-kajic1905.jpg
END:VEVENT
END:VCALENDAR