BEGIN:VCALENDAR
VERSION:2.0
PRODID:-//Kulturni horizont - ECPv6.15.18//NONSGML v1.0//EN
CALSCALE:GREGORIAN
METHOD:PUBLISH
X-WR-CALNAME:Kulturni horizont
X-ORIGINAL-URL:https://kulturnihorizont.com
X-WR-CALDESC:Događaji za Kulturni horizont
REFRESH-INTERVAL;VALUE=DURATION:PT1H
X-Robots-Tag:noindex
X-PUBLISHED-TTL:PT1H
BEGIN:VTIMEZONE
TZID:Europe/Zagreb
BEGIN:DAYLIGHT
TZOFFSETFROM:+0100
TZOFFSETTO:+0200
TZNAME:CEST
DTSTART:20250330T010000
END:DAYLIGHT
BEGIN:STANDARD
TZOFFSETFROM:+0200
TZOFFSETTO:+0100
TZNAME:CET
DTSTART:20251026T010000
END:STANDARD
BEGIN:DAYLIGHT
TZOFFSETFROM:+0100
TZOFFSETTO:+0200
TZNAME:CEST
DTSTART:20260329T010000
END:DAYLIGHT
BEGIN:STANDARD
TZOFFSETFROM:+0200
TZOFFSETTO:+0100
TZNAME:CET
DTSTART:20261025T010000
END:STANDARD
BEGIN:DAYLIGHT
TZOFFSETFROM:+0100
TZOFFSETTO:+0200
TZNAME:CEST
DTSTART:20270328T010000
END:DAYLIGHT
BEGIN:STANDARD
TZOFFSETFROM:+0200
TZOFFSETTO:+0100
TZNAME:CET
DTSTART:20271031T010000
END:STANDARD
BEGIN:DAYLIGHT
TZOFFSETFROM:+0100
TZOFFSETTO:+0200
TZNAME:CEST
DTSTART:20280326T010000
END:DAYLIGHT
BEGIN:STANDARD
TZOFFSETFROM:+0200
TZOFFSETTO:+0100
TZNAME:CET
DTSTART:20281029T010000
END:STANDARD
BEGIN:DAYLIGHT
TZOFFSETFROM:+0100
TZOFFSETTO:+0200
TZNAME:CEST
DTSTART:20290325T010000
END:DAYLIGHT
BEGIN:STANDARD
TZOFFSETFROM:+0200
TZOFFSETTO:+0100
TZNAME:CET
DTSTART:20291028T010000
END:STANDARD
BEGIN:DAYLIGHT
TZOFFSETFROM:+0100
TZOFFSETTO:+0200
TZNAME:CEST
DTSTART:20300331T010000
END:DAYLIGHT
BEGIN:STANDARD
TZOFFSETFROM:+0200
TZOFFSETTO:+0100
TZNAME:CET
DTSTART:20301027T010000
END:STANDARD
END:VTIMEZONE
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20260405
DTEND;VALUE=DATE:20260406
DTSTAMP:20260404T072240
CREATED:20260330T063222Z
LAST-MODIFIED:20260330T063222Z
UID:10000209-1775347200-1775433599@kulturnihorizont.com
SUMMARY:Uskrsna tucijada u Glamoču
DESCRIPTION:
URL:https://kulturnihorizont.com/event/uskrsna-tucijada-u-glamocu/
LOCATION:crkva sv. Ilije proroka\, Nikole Bojinovića 19\, Glamoč\, 80230\, Bosnia and Herzegovina
CATEGORIES:Kalendar
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://kulturnihorizont.com/wp-content/uploads/2026/03/659131009_943614088411063_5224885729359769460_n.jpg
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=Europe/Zagreb:20260410T190000
DTEND;TZID=Europe/Zagreb:20260410T203000
DTSTAMP:20260404T072240
CREATED:20260319T084011Z
LAST-MODIFIED:20260319T084011Z
UID:10000200-1775847600-1775853000@kulturnihorizont.com
SUMMARY:Premijera filma "260 dana" u Kupresu
DESCRIPTION:
URL:https://kulturnihorizont.com/event/premijera-filma-260-dana-u-kupresu/
LOCATION:Hrvatski dom Kupres\, Kupres\, Bosnia and Herzegovina
CATEGORIES:Kalendar
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://kulturnihorizont.com/wp-content/uploads/2026/03/650763007_1971883130400096_3849129983491840302_n.jpg
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=Europe/Zagreb:20260424T200000
DTEND;TZID=Europe/Zagreb:20260424T210000
DTSTAMP:20260404T072240
CREATED:20260315T173915Z
LAST-MODIFIED:20260315T173915Z
UID:10000198-1777060800-1777064400@kulturnihorizont.com
SUMMARY:Stand up show u KIC Tomislavgrad
DESCRIPTION:
URL:https://kulturnihorizont.com/event/stand-up-show-u-kic-tomislavgrad/
LOCATION:Kulturno-informativni centar Tomislavgrad\, Tomislavgrad
CATEGORIES:Kalendar
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://kulturnihorizont.com/wp-content/uploads/2026/03/649816510_122219371346323309_1275435543440350728_n.jpg
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20270105
DTEND;VALUE=DATE:20270106
DTSTAMP:20260404T072240
CREATED:20250104T215018Z
LAST-MODIFIED:20250104T222541Z
UID:10000041-1799107200-1799193599@kulturnihorizont.com
SUMMARY:Vojislava Kaić (26.8.1926. - 5.1.2015.
DESCRIPTION:Vojislava (Voja) Kaić rođena je 26. kolovoza 1926. u Livnu\, u uglednoj hrvatskoj katoličkoj obitelji Kaić. Rod Kaića je tijekom 19. i u prvoj polovini 20. stoljeća imao znatnu ulogu u društvenom\, vjerskom\, gospodarskom\, kulturnom i političkom životu livanjskog  kraja\, a preko života i djela  Voje dao je veliki značaj i u humanitarnom planu. Potvrđeni kao sposobni trgovci\, obrtnici\, zemljoposjednici\, hotelijeri\, gradonačelnici\, svećenici\, učitelji\, pokretači vrijednih akcija u vjerskom\, gospodarskom i kulturnom životu\, pridonosili su svekolikom napretku Livna i cijelog livanjskog kraja. Vojin djed Ante Kaić bio je višegodišnji ugledni gradonačelnik Livna\, dobrotvor\, borac za prava hrvatskog naroda\, vrlo poduzetan i uspješan trgovac.  Otac Mate Kaić\, rođen 8. listopada 1885. godine\, završio je klasičnu gimnaziju u Travniku\, koju je svojevremeno podigao i otvorio vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler. Majka Milka rođena Mutabžija rođena je 1895. godine u Starom Majdanu (Sanski Most)\, a  njezini su podrijetlom iz Like. Prije vjenčanja bila je učiteljica u Livnu 1917. i 1918. godine. Mato i Milka vjenčali su se 1920. godine u Banjoj Luci. \nVojin djed po ocu bio je trgovac\, a kad je on umro pred I. svjetski rat\, njezin otac Mate preuzima trgovinu\, a završio je i livanjsku trgovačku školu. Matko kao mladi trgovac pokušava hvatati korak s Europom. On je prvi rođeni Livnjanin koji se početkom 20. stoljeća počeo amaterski baviti fotografiranjem. Već 1903. godine nabavlja iz Beča foto-kameru\, koju je kći Voja s nekoliko sačuvanih ploča darovala muzejskoj zbirci franjevačkog samostana na Gorici u Livnu. Po sačuvanim fotografijama vidi se da je Mato Kaić imao istančan umjetnički osjećaj i za izbor motiva\, i za kut snimanja\, i osvjetljenje objekta. Zasigurno je u tome svoga udjela imalo i njegovo trajno drugovanje s Gabrijelom Jurkićem\, s kojim je prijateljevao još iz školskih klupa\, kad su išli u isti razred livanjske trgovačke škole. S njegovih fotografija Gabrijel Jurkić je napravio puno svojih slika.Mato bio je i vlasnik i prvog motorbicikla u Livnu\, koji je nabavio njegov otac Anto 1911. godine\, a motor je proizvela tvornica kotača u Neckarsulmu (Württemberg). Vojin otac je jedno vrijeme imao i svoju pilanu u šumi Koprivnici (između Kupresa i Bugojna). Godine 1932. napušta trgovinu\, i s obitelji preseljava iz centra Livna na svoje veliko imanje u Donjem Žabljaku predgrađu Livna. Svoje imanje prozvanim “Matin pod” uredio je tako stručno i znalački da je u cijelom livanjskom kraju služilo kao primjer uzorno uređenog gospodarstva. U ono vrijeme imao je sustav navodnjavanja. Mato je u voćnjaku imao 600 stabala raznovrsnih voćaka. Jadranski dnevnik iz Splita 20. rujna 1934. objavljuje članak dr. Ive Tudora\, livanjskog dopisnika Jadranskog lista pod naslovom ˝Na posjedu Mate A. Kaića u Žabljaku˝\, u kojem zapisuje: ˝Njegova kuća\, to je bogata literatura gospodarstva i voćarstva\, iz koje on dnevno uči\, da u praksi primjeni: stečeno znanje i iskustvo. … Kod njega su posađene najfinije europejske jabuke\, koje odlično uspijevaju ... Gospodin Kaić znači za naše malo mjesto najveće dobro. Njegov posjed predstavlja uzor u koji se može ugledati sav naš srez. Kad bi u svakom srezu bilo ovako vrijednih\, naprednih i požrtvovanih ljudi kao što je g. Kaić\, sigurno bi se osjetio u gospodarskom pravcu veliki napredak.˝ Da je Mato bio priznati poljoprivredni stručnjak potvrđuju i predavanja za puk koja je održavao iz tog područja. \nVoja je imala brata Vlatka\, rođenog 1924.\, koji je pohađao je realnu gimnaziju u Splitu\, a zadnju godinu u Sinju. Vlatko je stradao u ratnom vihoru II. svjetskog rata na križnom putu Bleiburga\, a obitelj nikada nije saznala da li je živ ili mrtav\, i samo je u vjeri mogla nositi taj bolni križ. Pisao je vrlo lijepe pjesme. Voja završava trgovačku akademiju u Banja Luci. Dolazi u Zagreb s namjerom da nastavi studij. No ratno vrijeme i prilike joj to nisu dopustile. Prošla je najveće stratište hrvatskog naroda\, Bleiburg\, ističe u riječi oproštaja  fra Josip\,  te svjedoči: ˝Bila je radosna kad bi čula da negdje netko recitira stihove: ´Kud je Hrvat prošao makovi su rujni po poljima cvali.´ Osobno sam doživljavao da su je ti stihovi vraćali godinama natrag u prošlost\, znala bi i suza poteći\, jer malo ih je koji su se vratili. Vjerom u Boga i jasnim pravcem u životu znala se snaći i onda kad joj prilike nisu baš davale puno mogućnosti.˝  Voja se vraća u Livno da bude pri ruci roditeljima. Radi kao službenik u kancelariji rudnika\, a zatim u banci. ˝Posvećuje se poslu\, pomoći roditeljima u obitelji\, molitvi i činjenju dobra drugima. Resi je savjesnost i marljivost u obavljanju dužnosti\, rijetka toplina duše\, osjetljivost prema drugima\, uljudnost\, otmjenost\, kultura ophođenja\, gostoljubivost\, bogoljublje\, domoljublje i čovjekoljublje. Izrazito bistra uma\, lucidna˝\, ističe u oproštajnoj riječi provincijalka s. Anemarie. U domaćinstvu obitelji Kaić kroz dugi niz godina pomaže Ivka Jelčić\, koja ostaje s Vojom i nakon smrti njezinih roditelja.  Otac Mato je umro 25. veljače 1967.\, a majka Milka 1979. godine. \nNakon smrti dobrih i plemenitih roditelja\, te umirovljenja\, Voja se još više posvećuje Gospodinu. Kroz sav život živi i osjeća Crkvu. Imala je stan u Zoranićevoj ulici u Splitu\, u kojem je povremeno živjela. Jednog dana dobila je od susjede Marije Pera u Splitu sličicu na kojoj je lik nadbiskupa Josipa Stadlera\, prvog vrhbosanskog nadbiskupa i utemeljitelja Družbe sestara Služavki Maloga Isusa i njegov kratki životopis\, koju je dobila od gđe Marije Pešić iz Omiša\, Prijateljice Malog Isusa. Marija Pera tu sličicu daje Voji\, jer je ona iz Bosne\, a ovo je njezin nadbiskup\, i pomislila je kako će se ona tome obradovati. Kad je Voja pročitala kratki životopis tada se sjetila da joj je majka\, koja je pohađala učiteljsku školu u Sarajevu\, pripovijedala o prvom vrhbosanskom nadbiskupu Stadleru kao velikom i svetom čovjeku. U ovom dijelu Bosne i Hercegovine nije bilo njegovih sestara i Voja je poželjela kako bi bilo lijepo da u njezinoj kući bude kapelica posvećena Djetetu Isusu i da tu žive sestre Služavke Maloga Isusa\, koje će tu svakodnevno slaviti Boga. Voja preko susjede gđe Marije Pera i gđe Marije Pešić stupa u kontakt sa s. Eduardom Marić\, Služavkom Malog Isusa\, koja je u Omišu vodila Prijatelje Malog Isusa pa ju je gđa Pešić dobro poznavala. Razgovarale su o Vojinoj želji i namjeri\, s kojom Voja upoznaje i Vrhovnu upravu Družbe sestara Služavki Malog Isusa. Voja svoju stojnu i gospodarsku kuću\, sa svim pripadajućim prostorom dariva Splitskoj Provinciji sv. Josipa Družbe sestara Služavki Malog Isusa. Sestre su na tom prostoru sagradile još jednu kuću i tako je imanje obitelji Mate Kaića preko njegove kćerke Vojislave postalo Duhovni centar Kuća Djeteta Isusa u Livnu. Banjalučki biskup mons. Franjo Komarica blagoslovio je kuću 29. listopada 2006.\, a 14. kolovoza 2012. godine posvetio je oltar\, blagoslovio i otvorio veliku kapelu i kuću 3 Djeteta Isusa. Tom zgodom biskup ističe kako je Božja providnost\, preko plemenite gđice Voje Kaić\, učinila da sestre Služavke Malog Isusa dođu u ovaj dragi livanjski kraj\, da u ovom kutu banjalučke biskupije bude duhovna oaza\, mjesto održavanja susreta i duhovnih vježbi za sestre\, za  njihove vanjske suradnike Prijatelje Malog Isusa\, za mlade\, djecu\, obitelji i duhovne skupine livanjskog kraja i šire. Fra Josip je u riječi oproštaja naglasio\, da je teta Voja ˝znala u nestalnostima života biti strpljiva\, odvažiti se na neke putove koji su mnogima drugim bili su strani ili čak neshvatljivi. Jedan od tih putova bio je ulazak u njezin život sestara Malog Isusa. … Bilo je to samo onako kako je ona znala\, tiho\, nenametljivo\, samo je ona prepoznala u tome Božju providnost. Samo je ona imala na umu da dovede sestre iz raznih krajeva naše Domovine i šire\, u svoje Livno i u svoj Žabljak. Samo je ona osjetila onu ljetnu milinu i blagost\, tišinu blagog vjetra i opuštajući zvuk vode. Znala je i vjerovala naša pokojnica svojim pronicavim srcem da će tu biti mjesto molitve\, kajanja\, praštanja\, nalaženja Boga.˝ Fra Josip je zahvalio Bogu što imamo šansu biti svjedoci pravih i ispunjenih života kakav je bio život tete Voje\, te zaključio: ˝Teško je predstaviti sve terete i nevolje koje je za života morala svladati ova starica\, no bila je okićena strpljivošću\, povjerenjem\, razumijevanjem i ljubavlju\, plemenitošću. Ona je onu rečenicu iz evanđelja da se ne brinemo tjeskobno stvarno pretočila u život. Iz onoga što sam ju poznavao vidio sam ženu s osmjehom na licu\, koja je zračila ne namještenim\, nego unutrašnjim zadovoljstvom.˝ \nDolaskom sestara Služavki Malog Isusa u Žabljak Voja živi sa sestrama. Sretna i radosna što je Isus u presvetom oltarskomu sakramentu stalno u njihovoj sredini\, da može doći u kapelu i tu se moliti. ˝Voja je bila duša molitve i djetinje predanosti  Bogu. Redovito prati život i zbivanja u Crkvi i svijetu\, preko hrvatskog radija i televizije\, čitanjem crkvenog tiska\, te u molitvu uključuje potrebe Crkve i svijeta\, a osobito svog ljubljenog Livna i njegovih građana. Strpljiva u bolesti i nemoći\, a bistra uma do zadnjeg daha. Zahvalna i za najmanje učinjenu uslugu. S Bogom je živjela i u Bogu uvijek pripravna za odlazak u kuću Očevu. U njezinim bistrim svijetlim očima zrcalilo se nebo\, čitao se odsjaj traženja i praćenja zvijezde koja vodi k Isusu i radost da ga je našla˝\, posvjedočila je provincijalka s. Anemarie. Smrću dobre i plemenite tete Voje odlazi iz naše sredine jedna generacija obitelji Kaić\, ali ona ostavlja jedan trajni\, snažni i prepoznatljivi pečat među nama\, u povijesti grada Livna\, a i izvan granica Bosne. Obitelj Kaić nastavlja živjeti u Duhovnom centru Malog Isusa u Žabljaku\, u svima koji u njemu žive i koji u njemu budu živjeli i radili\, tu se duhovno krijepili i nalazili okrepu duše i tijela\, naglasila je u zaključnoj misli oproštaja provincijalka s. Anemarie.
URL:https://kulturnihorizont.com/event/vojislava-kaic-26-8-1926-5-1-2015/2027-01-05/
CATEGORIES:Znamenite osobe
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://kulturnihorizont.com/wp-content/uploads/2025/01/Vojislava-Kaic.jpg
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20270108
DTEND;VALUE=DATE:20270109
DTSTAMP:20260404T072240
CREATED:20250109T110640Z
LAST-MODIFIED:20250109T110640Z
UID:10000046-1799366400-1799452799@kulturnihorizont.com
SUMMARY:fra Miroslav Džaja (8.1.1885. - 14. 12. 1972.)
DESCRIPTION:Fra Miroslav Džaja\, hrvatski i bosanskohercegovački pisac i crkveni povjesničar\, rođen je 8. siječnja 1885. godine u mjestu Koprivnica kraj Kupresa. Osnovnoškolsku naobrazbu stekao je u Kupresu i Livnu\, četiri razreda gimnazije je pohađao u Gučoj Gori kraj Travnika\, dva u Visokom\, dok je filozofsko-teološki studij završio u Livnu i Gučoj Gori 1908. U Franjevački red stupio je 1902\, a svećenik postao 1907. \nBio kapelan u Jajcu\, župnik u Dobretićima\, Varešu\, Docu\, Vitezu\, Travniku i Brestovskom\, gvardijan u Fojnici i Visokom 1931–38. te definitor Bosne Srebrene. Putovao 1937. u Bugarsku i Carigrad. Da bi potaknuo izvanškolski kulturni rad mladih franjevaca\, u studentskim danima sa Zvonkom Mikićem izradio je Nacrt ili pravilnik Akademije za studente i bogoslove u Livnu. U njihovu društvu »Jukić« surađivao je s Narcisom Jenkom. Objelodanio je nekoliko pjesama te pisao članke religioznog i povijesnog sadržaja u Glasniku sv. Ante (1912–17\, 1919–20\, 1924–27\, 1931 –35\, 1941)\, Serafinskom perivoju (1912)\, Anđelu čuvaru (1917\, 1919\, 1921)\, Našoj misli (1918–19)\, kalendaru Napredak (1923\, 1925\, 1927\, 1931)\, Kalendaru sv. Ante (1926\, 1933–34\, 1945)\, Franjevačkom vjesniku (1929\, 1933–34)\, Bosni Srebrenoj\, Dobrom Pastiru (1960\, 1962\, 1966\, 1973) i Našim ognjištima (1970). \nOsim rukopisa\, samostanskom arhivu u Gorici kraj Livna ostavio je vrijednu zbirku starih fotografija\, poštanskih maraka i arhivske građe. \nFra Miroslav Džaja je preminuo u Franjevačkom samostanu Gorica – Livno\, 14. prosinca 1972. godine. \nZbornik radova fra Miroslava Džaje nazvan “Fra Mirkova čitanka” objavljen je o pedesetoj obljetnici njegove smrti\, 2022. godine. Knjigu su priredili fra Marijan Karaula i vlč. dr. Dubravko Turalija\,a predstavljena je u Livnu i Kupresu. \nPrema riječima jednog od priređivača vlč. dr. Dubravka Turalije\, Fra Mirkova ili Džajina čitanka zbirka je objavljenih i neobjavljenih radova nadaleko poznatoga i uglednoga franjevca fra Miroslava Džaje koji je rodom s Kupresa\, ali je svojom radoznalom prirodom mnogo toga novoga otkrio i zapisao ne samo o Kupresu nego i o Šujici\, Livnu\, Gučoj Gori\, Docu kod Travnika\, Sarajevu\, Dobretićima\, Jajcu i još nekim krajevima Bosne u kojima je pastoralno djelovao. U svojih 88 godina života\, 70 godina redovništva\, a toliko i pisanog stvaralaštva\, pisao je o svemu – o narodnim običajima i pjesmama\, o narodnim pričama i legendama\, o istinitim događajima i pripovijestima te o svojim osobnim povijesnim otkrićima iz starih samostanskih matica te svojim zapažanjima i sjećanjima. Zato se s pravom smatra istraživačem\, arheologom\, etnologom\, povjesničarom te vrsnim pripovjedačem i pjesnikom svojega vremena. Da je bio doajen među intelektualcima prve polovine 20. st.\, najbolje pokazuje suradnja s najpoznatijim hrvatskim povjesničarem toga doba vlč. dr. Krunoslavom Draganovićem\, ali i druženje s tada najistaknutijim piscima i pjesnicima kao što su Izidor Poljak\, Vladimir Nazor\, Velimir Deželić\, Dragutin Domjanić\, Milan Pavelić i Ivan Merz – vodeći intelektualac toga vremena – s kojim je dijelio ne samo prijateljevanje nego i iste stavove. \n– Fra Miroslav je ponajprije bio revan redovnik i častan svećenik čiji se stvaralački rad ne svodi samo na famoznu svima poznatu monografiju “Sa Kupreške visoravni” nego i na brojna druga djela i zabilježbe koje vrijedi znati\, a koje ćete moći čitati u novoj knjizi. Uz njegovu upotpunjenu biografiju\, tu se nalazi i izbor njegovih sakupljenih narodnih pjesama za gusle iz Kupresa i okolice\, ali i mala zbirka njegove vlastite pjesničke ostavštine. U knjizi su također članci o različitim mjestima i događajima diljem Bosne\, zatim putopisi i hodočašća\, predaje i pripovijesti\, osvrti i zapažanja\, uspomene i spomenice\, starine i običaji te narodne poslovice i zagonetke. Kada se sagleda Džajin cjeloviti opus\, bez imalo preuzetnosti može se reći da ono što je Josip Flavije bio za Palestinu\, Porfirogenet za Bizant\, Evliya Çelebi za Tursko Carstvo\, što je bio Claudio Magris za Austro-Ugarsku Monarhiju i fra Grgo Martić za Bosnu u 19. st.\, to je bio fra Miroslav Mirko Džaja za Bosnu u 20. stoljeća. Tu svoju stvaralačku svestranost zahvaljuje čudesnom izlječenju zagovorom sv. Ante\, kojemu je zauzvrat obećao napisati trinaest članaka u katoličkom mjesečniku “Glasnik sv. Antuna Padovanskog”. Međutim\, umjesto trinaest\, napisao je tri puta tristo\, što objavljenih\, što neobjavljenih lirskih i proznih radova – napisao je o knjizi vlč. dr. Dubravko Turalija koji je\, uz fra Marijana Karaulu\, jedan od priređivača ove uistinu vrijedne publikacije. \nPoučni tekstovi \nKnjiga je s opravdanim razlogom nazvana “Fra Mirkova čitanka” jer sadrži zbirku autorovih odabranih književnih\, pjesničkih\, znanstvenih\, narodno-popularnih\, poučnih i pučkih tekstova koji služe ne samo kao zanimljivo nego i poučno štivo. Knjiga zadovoljava sve visoke zahtjeve\, kako one sadržajne tako i didaktičko-metodičke\, estetske\, komunikacijske i praktično-uporabne. Po namjeri je prilagođena svim dobima\, a prema predmetnom sustavu komotno može biti dopuna\, čak i školskim povijesno-književnim priručnicima. \nDJELA:\n\nSa Kupreške visoravni. Otinovci—Kupres 1970.\nPougarje i njegova okolica (monografija\, 1995.)\nčlanci i studije o povijesti školstva bosanskih franjevaca\, prilozi vjerskog sadržaja\, priče i pjesme – u periodici.
URL:https://kulturnihorizont.com/event/fra-miroslav-dzaja-8-1-1885-14-12-1972/2027-01-08/
CATEGORIES:Znamenite osobe
ATTACH;FMTTYPE=image/png:https://kulturnihorizont.com/wp-content/uploads/2025/01/fra-Miroslav-Dzaja.png
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20270121
DTEND;VALUE=DATE:20270122
DTSTAMP:20260404T072240
CREATED:20250121T082201Z
LAST-MODIFIED:20250121T082201Z
UID:10000054-1800489600-1800575999@kulturnihorizont.com
SUMMARY:Slavko Gotovac (7.10.1930. - 21. 1. 1999.)
DESCRIPTION:GOTOVAC\, Slavko\, publicist (Kablići kraj Livna\, 7. X. 1930 — Livno\, 21. I. 1999). Učiteljsku školu započeo u Travniku\, a završio u Mostaru 1952. Od 1950. službenik u Livnu a od 1959. novinar sarajevskog dnevnika Oslobođenje; najprije je dopisnik iz jugozapadne Bosne (1959–75)\, zatim iz Splita (1975–82)\, a do mirovine 1988. urednik je rubrike reportaže. Potom živi u Livnu. Objavio je četiri knjige reportaža\, feljtona i priča\, većinom prethodno objavljenih u novinama. Zanimala ga je sudbina »malih ljudi« te emigranata. U knjizi Stope kroz kuću pisao o splitskim kazališnim glumcima. Kritičari su u njegovim tekstovima primijetili dokumentiranost\, individualizirani jezik i dinamični dijalog. Pisao je također scenarije za kratkometražne i dokumentarne filmove te TV reportaže. (Hrvatski biografski leksikon) \n* * * \nIz pera Rapke Ormana\n„Slavko Gotovac – to nije jedan čovjek“\, rekao je\, onomad\, Abdulah Sidran na književnoj večeri u Livnu. U stvari\, pjesnik je citirao svoju majku\, koja je\, očito\, rado čitala gotovo sve što Gotovac napiše. \nCitat je nastao u vrijeme Zimske olimpijade u Sarajevu (1984.)\, kada je Slavko\, vozeći se trojkom\, iz dana u dan lovio likove i teme za svoje reportaže (Sarajevski krug trojkom)\, a ujutro ih\, taze\, na stranice Oslobođenja\, puštao s pera. \nSlavko Gotovac\, istina\, to nije jedan čovjek\, to je čovjek i majstor\, čovjek i stol (u livanjskom hotelu Dinara jedan stol zovemo Slavkovim)\, čovjek i vertikala (to znaju vjetrovi\, politički naročito)\, čovjek i ljudi oko njega… \nSlavko Gotovac ne može bez ljudi: traže se međusobno – iz potrebe\, mahsuz\, sretnu se u prolazu\, na ulici\, u kavani\, na drumu\, pod čergom\, na groblju\, u kući\, na planini… Začas krene razgovor\, poteče priča. \nGotovčevi sugovornici (junaci\, likovi reportaža) uvijek imaju šta da kažu – o sebi i o drugima\, o tugama i radostima\, o ljudima i vremenima… Sve je to tako obično\, a neobično; prosto\, a nesvakidašnje; jednostavno\, a tako mudro. \nPriča\, naravno\, prolazi kroz filter\, majstor prosijava zrnca pijeska\, prebire i brusi\, stavlja u (kon)tekst\, pa je sve na svom mjestu – ništa suvišno\, ništa nedostatno. Biser nanizan\, sklopljen mozaik. \nSlavkovi junaci su od krvi i mesa – dišu i uzdišu\, pjevaju i podvriskuju\, misle i rade\, piju i bekrijaju\, galame i šapću\, umiju da umuju\, znaju da pričaju\, ganu do suza\, otope do miline… \nListam petu knjigu Slavka Gotovca – Bijele duše\, punim dušu. Zapisujem likove: Zajko Ramin\, Ranko Bobušić Car\, Nenad Kaić Kaja\, Jovan Sundečić\, Ivka Tadić\, Salih Burza\, Narcis Jenko\, Slavka Bralo\, Ervin Šinko\, Dedo Kujundžija\, Fikret Ibrahimpašić Fićo\, Vlado Marjanović… Znam (za) te ljude\, a ne znam. Otkriva mi ih Slavko Gotovac. \nNaiđem na ptice – ždralovi\, golubovi\, paunovi\, slavuji… Obično\, a neobično; znam\, a ne znam. Otkriva mi ih Slavko Gotovac. \nZastanem na stranicama zdanja: Vrepčev han\, kavana Park… Otvorene odaje vremena\, zanosna noćna muzika\, o mladosti… \nJedna reportaža završava ovako: „Ako čovjeku ne možeš pomoći\, bar ga saslušaj.“ Druga: „Lijepo je sresti ljude koji nikad ne priznaju poraz.“ Treća: „A ti\, hanuma\, najprije pobacaj u Miljacku snahine pilule protiv začeća\, i prostri im slame\, ja ti garantiram da će biti unučadi…“ Pri kraju jedne stoji: „U životu je važno dobro uzdahnuti; tih ljudskih uzdaha\, kaže Mile Janjić\, sve je manje\, ljudi sve više škrguću zubima i izgovaraju psovke.“ \nKada bi se na jednom mjestu skupili svi likovi Slavkovih reportaža\, bio bi to impozantan skup\, neobična galerija\, plet i koloplet – likovi sišli s listova\, ljudi pokuljali iz života. Neznani\, a znani; znani\, a neznani. \nNeki likovi su\, jedrinom priče\, prerasli jedan mali format\, pa im Slavko\, ne bez razloga\, otvara nove stranice reportaže (Car Ranko Bobušić\, Fikret Ibrahimpašić Fićo…). Neki su\, opet\, iz reportaže prešli na kratkometražnu filmsku vrpcu (filmovi Ratka Orozovića)\, progovorili puninom života\, osvojili publiku (Car Ranko Bobušić)… \nŠta još reći? Ništa. Reportaže\, jasno i likovi\, o sebi najbolje govore vlastitim slovom. \nFRAGMENTI / PTICE\nPriča Šimun V.: Kad ždralovi sele sa sjevera na jug ili s juga na sjever\, dogo­di se da neki među njima onemoća\, te počne zaostajati. Tada društvo uspori let i sačeka ga\, i nađe mu mjesto u jatu na kom se leti s najmanje napora\, i krenu dalje. Onaj što se bio umorio opet počne zaostajati i ptice ga premjeste na još bolje mjesto\, ali onemoćali ždral sve sporije zamahuje krilima. Onda se zdravi ždralovi okome na bolesnog\, kljucaju ga po glavi nemilosrdno\, dok posve ne sklopi krila i ne počne se strmoglavljivati.  (POSUSTALI ŽDRALOVI) \nU mene su čisti golubovi pismonoše\, svaki vrijedi zlata koliko je težak. Njemački se kaže “briftaube”. (…) Moji golubovi lete i do 120 kilometara na sat. I nemoj se naći uvrijeđen\, da te naučim da postoje sportski golubovi\, pismonoše\, visokoletači i prevrtači\, pa džinovski golubovi\, pa kokošari\, dobošari\, gušani\, gaćani\, kovrčavi golubovi\, galebići\, bradavičari\, kratkokljuni ukrasni golubovi… E\, sad svaku tu skupinu podijeli na desetak vrsta\, moraš da im znaš mane i vrline. Meni je jedan Mađar prodao par pismonoša i naučio me kako da ih hran­im\, čistim\, treniram\, razmnožavam\, kako da ih gledam. Nema toga da im daješ tortu i lebac\, taj bi te Mađar Pišta gađao iz dvocijevke. Golubu pismonoši treba oljušten ječam\, lan\, pšenica\, grašak\, repica\, konoplja\, živa je to muka\, ima speci­jalna prodavnica… Razumiješ? Golub i golubica se razdvajaju\, žive u samicama da bi se jedno drugog što više zaželjelo. Samo će tako najkraćim putem letjeti u golubarnik\, u svoje gnijezdo gdje sa istom čežnjom čeka partner ili partnerica. Kakva je to sreća i umiljavanje! A moja Azra gleda i plače i žali što ja nisam golub da joj doletim. Ooo\, ‘bem te živote\, kompliciran li si. \n* * * \nTada su od onog mađarskog golubara iz Bečkereka kupili par golubova pis­monoša od kog se razmnožilo veliko jato. Dogovorili su se da Azra čuva kuću i golubarnik\, a Fazlija neka čergari i neka nosi kaveze s najboljim golubovima letačima\, i neka sa putovanja pušta jednog po jednog s kratkim porukama: gdje je\, kako je\, kuda će dalje i kada će kući\, i neka kaže da je voli. Ne zna se da li je Fazlija uzbuđeniji kad pušta goluba ili Azra kad ga dočekuje. Prislanjaju “božansku pticu” uz lice i ljube joj kljun i ono njihovo staklasto-biserno oko.  \n (GOLUBOVI NAD ČERGOM)  \nŠta ti imam sad reći? Smrti se više ne bojim\, jer me neće\, jer sam ostario\, ostao sam sam k’o vuk\, izgubio rahatluk. Ona te ščepa kad počneš uživati. Napravio sam kuću\, uveo vodu\, kupio auto k’o lutku i dočekao penziju – a žena mi umrije… Pazi ovo:volio sam pitome golubove prevrtače i visokoletače\, imao sam golubarnik i topio se od miline gledajući ih. Kad mi je žena umrla\, pratili su pogrebnu povorku do groblja\, kružili su iznad nas sve dok je nismo pokopali. Onda su se i oni razletjeli\, golubarnici su ostali prazni… \n* * * \nPitomi golubovi su i nedavno kružili iznad zastinjskog groblja – Livnjaci su sahranjivali šoferskog cara Ranka Bobušića. \n(UMIRANJE NA RATE) \nSvirao je i u “Parku”. Uzoru\, prije rose\, da lak i žice na violini ne ovlaže\, vodile su ga noćobdije ispod starih vrba i jablanova uz “malu Riku” da bigliše na najtanjoj violinskoj žici i na muzički dvoboj izaziva slavuje\, koji su još spavali u grmlju i u krošnjama vrba. Bio je to dvoboj kakav se ne pamti\, a trajao bi sve dok ptice ne bi počele padati s drveća od umora i zanesenosti\, poput kamenja. (U PONOĆ DAME BIRAJU) \nStariji Livnjaci i dan-danas spominju raskošne paunove u dvorištu obližnje upravne zgrade Poljoprivredne stanice (…) koji su pred kišu glasno kriještali\, kao da će biblijski potop. Paunovi kriješte\, a zakupac “Parka” drži se za glavu i kune. Paunovi su malokad omanuli u svojim ptičijim prognozama.  (U PONOĆ DAME BIRAJU) \n* * * \nSTOL SLAVKA GOTOVCA\nstol je tvoja os sidro u luci more tiho mirno \nponekad kad zapuše bura i burno i burno naravno \nstol kaže gdje si tajnica i govornica pouzdana \nu zenit odvede dan u svako doba godine \n  \nstol se nalazi u kutu (i nikom na putu) \ns velikog stakla često slete krilca sunca \nna stol ko na pamet padnu zlatni ključi sjećanja \npospu zrnca života jednostavna topla \n  \nispred je bašta i kad ljeto iznese stolove \nstol tvoj iziđe sjenom se krošnje zaodjene \nza njim ti sjediš i dišeš čist zrak \n(kad je već takav dišeš zrak čist) \n  \nljudi dolaze za tvoj stol i on ih prima za se \nu mir uvodi ako su nemirni glasu otvara slavine \npa curi mlaz svjetla dana pa prosto teče riječ \n  \nkad ljudi odu od stola stol zašuti a potom \ns njihovim likom u knjige novi listovi uđu \n  \n  \n 
URL:https://kulturnihorizont.com/event/slavko-gotovac-7-10-1930-21-1-1999/2027-01-21/
CATEGORIES:Znamenite osobe
ATTACH;FMTTYPE=image/webp:https://kulturnihorizont.com/wp-content/uploads/2025/01/slavko_gotovac_livno.webp
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20270124
DTEND;VALUE=DATE:20270125
DTSTAMP:20260404T072240
CREATED:20250124T190931Z
LAST-MODIFIED:20250124T201151Z
UID:10000061-1800748800-1800835199@kulturnihorizont.com
SUMMARY:Obljetnica utemeljenja KUD "Rudine" Vidoši
DESCRIPTION:Ideja\, da se formira kulturno umjetničko društvo o župi Vidoši\, stara je nekoliko godina\, da bi se ozbiljnije počelo razmišljati pred Božić 2009. godine\, točnije polovica XII. Mjeseca 2009. godine.\nPrvi sastanak (inicijativa) održan je polovicom prvog mjeseca 2010. godine\, u prostorijama župne kuće u Vidošima\, na kojoj je nazočilo oko 50-ak župljana\, župnik fra Pere Kuliš i župni vikar fra Božidar Blažević.\nNa tom sastanku izabran je Inicijativni odbor (Stipe Bandov\, Josip Perković\, Magdalena Čečura\, Zoran Čečura\, Tatjana Sučić i Anđelka Mandić) koji su imali zadatak obaviti sve pripremne radnje oko formiranja KUD-a\, tj pripremiti Izbornu Skupštinu.\n\n\nIzborna Skupština je zakazana za 24.siječanj 2010. godine\, na kojoj bilo 120 osoba članova skupštine. Donošenjem Odluke o formiranju kulturno umjetničkog društva «Rudine» župa Vidoši\, i svih potrebitih akata i upravnih tijela\, započelo se prvim koracima\, a to je registracija društva i sve potrebite dokumentacije za nesmetan rad i funkcioniranje društva.\nIzbornoj Skupštini nazočili su fra Božidar Blažević i predsjednici te predstavnici kulturno umjetničkih društava iz Livna\, HKUD Dinara\, KUD Podinarije i KUD Kamešnica\, koji su zaželjeli uspješan i dug rad Društva.
URL:https://kulturnihorizont.com/event/obljetnica-utemeljenja-kud-rudine-vidosi/2027-01-24/
CATEGORIES:Kalendar
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://kulturnihorizont.com/wp-content/uploads/2025/01/461937193_3906857786262185_3694788633243909376_n.jpg
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20270128
DTEND;VALUE=DATE:20270129
DTSTAMP:20260404T072240
CREATED:20250128T201056Z
LAST-MODIFIED:20250128T201056Z
UID:10000067-1801094400-1801180799@kulturnihorizont.com
SUMMARY:fra Pavao Posilović (1597. - 28. 1. 1657.)
DESCRIPTION:Pavao Posilović (Glamoč\, oko 1597. – Rama\, 28. 1. 1657.)\, je bio hrvatski franjevac\, književnik i biskup iz Bosne i Hercegovine.  \nPavao Posilović rođen je krajem 16. stoljeća u Glamoču\, Tropolje. Franjevačkom redu je pristupio u Visovcu te odlazi na studije u Italiju. Nakon diplomiranja iz filozofije i teologije vraća se u franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu. Dana 16. lipnja 1642. imenovan je za skradinskog biskupa te 7. rujna iste godine i zaređen. Glavni posvetitelj je tada bio talijanski kardinal Giovanni Battista Maria Pallotta\, a suposvetitelji Alfonso Gonzaga i Patrizio Donati. Nakon toga je bio upravitelj upražnjenih biskupija u ugarskom dijelu pod turskom vlašću. Dana 25. listopada 1655. imenovan je za duvanjskog biskupa. Kao apostolski vikar boravio je u Slavoniji. \nPavao je napisao dvije knjige bosančicom: \n\nCvijet od kriposti duhovni i tilesnije prikoristan svakomu virnomu krstjaninu koji ga šti često (Venecija\, 1647.)\nNaslađenje duhovno\, koji želi dobro živiti\, potom toga dobro umriti (Venecija\, 1639.; 1682.).\n\n 
URL:https://kulturnihorizont.com/event/fra-pavao-posilovic-1597-28-1-1657/2027-01-28/
CATEGORIES:Znamenite osobe
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://kulturnihorizont.com/wp-content/uploads/2025/01/Nasledenje_duhovno-378_large.jpeg
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20270216
DTEND;VALUE=DATE:20270217
DTSTAMP:20260404T072240
CREATED:20250216T192029Z
LAST-MODIFIED:20250216T192125Z
UID:10000080-1802736000-1802822399@kulturnihorizont.com
SUMMARY:Augustin Miletić (16. 2. 1763. - 18. 7. 1831.)
DESCRIPTION:Fra Augustin Miletić rođen je u Fojnici 16. veljače 1763. Osnovno obrazovanje stekao je u fojničkom samostanu kod fra Ive Skočibušića. Franjevački habit obukao je 1779.\, da bi nakon godine novicijata pohađao gimnaziju u Grazu. Studij filozofije i teologije nastavio je u Italiji. Položivši ispite za profesora\, postao je predavačem na teološkim učilištima u Bresciji i Padovi.Nakon što je 1802. apostolski vikar fra Grgo Ilijić Varešanin zatražio sebi pomoćnika i nasljednika\, Sveta Stolica odabrala je fra Augustina Miletića. Za biskupa je zaređen 12. lipnja iste godine u samostanskoj crkvi sv. Franje u Padovi. Svoju službu u Bosni preuzima sredinom 1804. godine. Rezidencija mu je bila u fojničkom samostanu.Nakon što je 1813. biskup Ilijić umro\, u potpunosti ga na mjestu apostolskog vikara nasljeđuje fra Augustin Miletić. Nesređene političke prilike i kuga nisu spriječile Miletića da se istakne kao vrlo revan biskup. Gotovo svake treće godine obilazio je župe u Vikarijatu poučavajući svećenike i vjernike te dijeleći sakramente\, osobito potvrdu. Nakon svake vizitacije slao bi u Rim izvještaj Kongregaciji za širenje vjere. Uputio je više od dvadeset pastoralnih poslanica puku i svećenstvu\, a veoma je zaslužan i za unapređenje školstva\, ne samo u samostanima nego i izvan njih.Uz niz pastirskih poslanica fra Augustin je napisao i tri katehetska djela među kojima je najvažnije “Istomacegne stvari potribitii nauka karstjanskoga”. Na jednostavan način u obliku pitanja i odgovora on puku tumači osnove kršćanske vjere i morala.Miletić je posebno poticao puk da štuje Presveto Srce Isusovo i Blaženu Djevicu Mariju. Naučio ih je mnoge molitve od kojih je dosta i danas u pučkoj uporabi. Utvrdio je pučke pobožnosti puta križa\, blagoslova polja\, a na poseban način oblikovao je pobožnost blagoslova s Presvetim Oltarskim Sakramentom mladom nedjeljom. Smatra se da je napisao pjesme “Na planinu Kalvarije” i “Ponizno se teb’ klanjamo” te molitvu “Skrušenim srcem”. Sa sigurnošću se može reći da u oblikovanju tradicionalne pobožnosti bosanskog puka koju danas vidimo biskup Miletić ima velike zasluge.Svako jutro\, pretječući zoru\, odlazio je prvi u crkvu i žarko molio. Često bi znao za vrijeme pučkih misa boraviti među pukom kako bi im pokazao kako treba pobožno sudjelovati na svetoj misi. Ispovijedao se svake subote i uoči svetkovina. Post je smatrao vrlo bitnim za redovničku stegu tako da ga je vrlo često prakticirao\, a dosta puta živio bi samo o kruhu i vodi.Umro je na pastoralnom pohodu župi Vidoši 18. srpnja 1831. Pokopan je na groblju u Rapovinama kraj Livna. Zahvalan puk nakon njegove smrti hodočastio je na njegov grob moleći mu se i čineći zavjete te zazivajući njegov zagovor\, a fra Lovro Karaula\, njegov tajnik o njemu kaže: “Prija će gavran obilit\, nego će Miletićevo ime u našem narodu umrit”. Posmrtni ostaci preneseni su 1881. godine u samostansku crkvu na Goricu kraj Livna\, gdje se i danas nalaze na ulazu\, pod koromFra Augustin Miletić\, kojega je puk smatrao svetim\, danas je nažalost gotovo zaboravljen. \nFranjevačka prisutnost u Bosni
URL:https://kulturnihorizont.com/event/augustin-miletic-16-2-1763-18-7-1831/2027-02-16/
CATEGORIES:Znamenite osobe
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://kulturnihorizont.com/wp-content/uploads/2025/02/462505898_2848907671944334_3036798237474931623_n.jpg
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20270217
DTEND;VALUE=DATE:20270218
DTSTAMP:20260404T072240
CREATED:20250216T195419Z
LAST-MODIFIED:20250216T195535Z
UID:10000086-1802822400-1802908799@kulturnihorizont.com
SUMMARY:Silvije Strahimir Kranjčević (17. 2. 1865. - 29. 10. 1908.)
DESCRIPTION:Silvije Strahimir Kranjčević\, hrvatski pjesnik (Senj\, 17. II. 1865 – Sarajevo\, 29. X. 1908). Zbog buntovna vladanja nije maturirao u senjskoj gimnaziji pa je potkraj 1883. dva mjeseca pohađao senjsko sjemenište\, a zatim još šest mjeseci rimski Collegium Germanicum-Hungaricum. Zahvaljujući intervenciji i stipendiji biskupa J. J. Strossmayera\, koji mu je pomogao i pri upisu na učiteljski tečaj\, riješio se neželjena svećeničkoga poziva. Nakon povratka iz Rima neko je vrijeme boravio u Zagrebu\, gdje se družio s književnicima pravaške političke orijentacije i pripremao svoju prvu zbirku Bugarkinje (1885). Budući da nije dobio učiteljsko mjesto u Senju\, 1886. otišao je službovati u Bosnu. Radio je u školama u Mostaru\, Livnu\, Bijeljini i Sarajevu. U Sarajevo\, gdje je proveo ostatak života\, stigao je 1893. na poticaj K. Hörmanna\, austrougarskog povjerenika za kulturu. Hörmann je pokrenuo književni časopis Nada\, koji je trebao biti režimskim listom na području BiH\, ali je pravi urednik bio Kranjčević\, koji je\, u devet godina koliko je Nada izlazila (1895–1903)\, stvorio najutjecajniji i\, po općem uvjerenju\, najbolji južnoslavenski književni časopis na prijelazu stoljeća. Bez nacionalne i poetičke isključivosti Kranjčević je pozivao ne samo bosanske nego i vodeće hrvatske i srpske književnike (i »mlade«\, pristaše moderne\, i »stare«\, koji su zagovarali »narodni duh« u književnosti)\, a zahvaljujući već stečenu autoritetu u tome je uglavnom i uspijevao. U Nadi je Kranjčević objavio i većinu svojih književnokritičkih napisa. Pošto se Nada ugasila\, Kranjčević je 1904. bio postavljen za ravnatelja trgovačke škole. God. 1898. objavljene su mu Izabrane pjesme\, koje su ga promovirale u vodećega hrvatskoga pjesnika. Treća zbirka Trzaji objavljena je 1902.\, a posmrtno je 1908. objavljeno i divot-izdanje Pjesama\, koje Kranjčević nije dospio prirediti. \nKritika je nepodijeljena u ocjeni da je njegov prozni opus (kratke priče Prvi honorar\, Žena\, Tko će osloboditi narod…?\, Priča iz pradavnih dana…) i nekoliko dramskih fragmenata slabije vrijednosti i potpuno zasjenjen pjesničkim ostvarenjima. Donekle se izdvaja oratorij Prvi grijeh (1893)\, objavljen kao dodatak Izabranim pjesmama\, s alegorijskim prikazom početaka ljudskoga roda\, u kojem prevladava izrazito romantizirani lik Lucifera\, skeptika i pobunjenika protiv kanoniziranih vrijednosti. Preveo je i neke Goetheove\, Heineove i Byronove pjesme te ulomak iz Shakespeareove drame Julije Cezar. \nKranjčević se kao mladi pjesnik formirao pod pretežitim utjecajem A. Šenoe i A. Harambašića u duhu dotadašnjega domoljubnoga pjesništva s obvezatnom didaktičnom funkcijom i izrazito patetičnim stilom. Poput prethodnika veličao je nacionalnu prošlost\, ali je uveo i jasnije socijalne motive (Radniku\, Plaća pravde\, Iseljenik). Nekoliko značajki pjesama iz Bugarkinja zadržao je i u potonjim zbirkama. Već od početka suvereno se služio velikim brojem oblika akcenatsko-silabičke versifikacije koja se 1870-ih ustalila u hrvatskom pjesništvu. Služio se i suvremenim (akcenatskim) prilagodbama klasičnih strofa (Radniku\, Gospodskomu Kastoru\, Ouvertura). Iz devetnaestostoljetnoga hrvatskog pjesništva\, ali i od predromantičkoga i romantičkog europskog pjesništva\, Kranjčević je naslijedio genijsku i bardsku estetiku pa lirski glas u njegovim pjesmama nastupa kao prorok koji govori u ime kolektiviteta ozbiljnim ili patetičnim tonom i preuzima njegovu patnju ili nudi viziju spasa. Budući da je redovito govorio o velikim temama\, takve su i proporcije njegovih tekstova pa su duljina stiha i opseg pjesme u skladu s dimenzijama prikazana svijeta ili titanizmom njegovih lirskih protagonista. Nakon Bugarkinja Kranjčevićevo se pjesništvo pomiče od nacionalnih problema i ideala prema univerzalnim ljudskim pitanjima (Prolaznost\, Smrti\, Misao svijeta) ili se bavi ljudskom intimom i prostorima imaginacije (Iza spuštenijeh trepavica\, Lucida intervalla\, Mramorna Venus). Ujedno u njegovu liriku sve više prodiru figure i simboli iz kršćanskog mita\, ali im Kranjčević bitno mijenja značenje s obzirom na biblijski tekst (Mojsije\, Resurrectio\, Zadnji Adam). Snažna mitska uporišta imaju ulogu kontrasta te dodatno ističu mračnu sliku suvremenosti kao izdaju i parodiju ideala ranoga kršćanstva. Nasuprot iracionalizmu vjere Kranjčević slavi ljudsku pamet i slobodnu misao (Excelsior\, Mir Vam!). Zbog svojih libertinskih nazora i skepse prema kršćanskim dogmama bio je metom stalnih napadaja katoličke kritike. \nIako je kao urednik Nade objavljivao pjesnike moderne\, od kojih je neke cijenio\, na Kranjčevića nisu bitno utjecala nova književna strujanja\, niti se njegovo pjesništvo iz Trzaja i posmrtno izdanih Pjesama značajno promijenilo s obzirom na fazu iz Izabranih pjesama. On je bio privučen nekim svjetonazorskim usmjerenjima iz druge polovice XIX. st. (libertinizmom\, pozitivizmom i darvinizmom) koji su našli mjesta u njegovu djelu\, ali se faktura njegovih tekstova nije mijenjala\, jer je ostao privržen tradicionalnom učenju o pjesmi kao harmoničnoj cjelini. Uzvišen stil\, patos i jake slike na stilskoj razini te narativnost (redovito u impersonalnome modusu) i deskriptivnost u organizaciji iskaza ostale su temeljnim odrednicama pjesama o univerzalnim problemima ljudske egzistencije\, smislu povijesti\, tiraniji ili društvenoj nepravdi. Kranjčevićevo pjesništvo doživjelo je definitivno priznanje i potpunije razumijevanje nakon II. svjetskog rata. Danas se općenito smatra najvećim devetnaestostoljetnim pjesnikom i mostom prema pjesništvu moderne\, kojemu ipak nije pripadao. Nije bio eksperimentator ni na razini forme (prihvatio je oblike koji su i prije njega postojali u domaćoj tradiciji)\, ni u pogledu stilske postave teksta (zadržao je retorički patos i alegoriju kao glavno sredstvo značenjskoga širenja teksta)\, ni na motivskoj razini\, ali je rasponom svojih tema nadmašio sve što je do tada postojalo na hrvatskoj pjesničkoj sceni. On je sinteza puta koji je hrvatsko pjesništvo prešlo u XIX. st. i ujedno njegovo bitno prekoračenje. Reinterpretacija mita\, titanizam lirskih protagonista i dimenzije njihove pobune protiv svih negativnosti u zbilji\, s jedne strane\, kao i tretman pjesničke imaginacije kao sposobnosti koja otvara prostor poetske vizije\, s druge strane\, čine ga prvim hrvatskim radikalnim romantičarom u europskom smislu i istodobno prvim velikim domaćim socijalnim pjesnikom. \nKranjčević\, Silvije Strahimir. Hrvatska enciklopedija\, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža\, 2013. – 2025. Pristupljeno 16.2.2025. https://www.enciklopedija.hr/clanak/kranjcevic-silvije-strahimir 
URL:https://kulturnihorizont.com/event/1297/2027-02-17/
CATEGORIES:Znamenite osobe
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://kulturnihorizont.com/wp-content/uploads/2025/02/a5f0bacc6f07635dac7d.jpeg
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20270225
DTEND;VALUE=DATE:20270226
DTSTAMP:20260404T072240
CREATED:20250225T200228Z
LAST-MODIFIED:20250225T200228Z
UID:10000106-1803513600-1803599999@kulturnihorizont.com
SUMMARY:Gabrijel Jurkić (24. 3. 1886. - 25. 2. 1974.)
DESCRIPTION:Gabrijel Jurkić\, rođen je u Livnu\, 24. ožujka 1886. godine od oca Ante i majke Luce. Osnovnu školu završava u rodnom gradu i upisuje Trgovačku školu\, a zatim 1902. u Srednju tehničku školu u Sarajevu\, koju uskoro napušta da bi se posvetio slikarstvu. 1908/09. 1908/09. upisuje se na bečku likovnu akademiju\, gdje je odmah prebačen na četvrto godište općeg slikarskog odjela u klasu Aloisa Deluge. 1909/11. pohađa specijalku Kazimira Pochwalskog i izučava segment “Studij umjetnosti bosanske historije”. \nNakon bečkih studija vraća se u Sarajevo\, priprema prve samostalne izložbe (1911)\, u Sarajevu (Društveni dom) i Zagrebu (Umjetnički paviljon). Nakon gotovo pola stoljeća provedena u Sarajevu vraća se u Livno\, u skromni atelje franjevačkog samostana na Gorici\, gdje živi sa suprugom Štefom. Umro je 25. veljače 1974. godine i sahranjen je na groblju sv. Mihovila na Gorici – Livno\, \nO DJELU GABRIJELA JURKIĆA: \nOd početka Jurkićevo djelo je u kontinuitetu prožeto blagošću i poetičnošću njegove prirode\, iako ga najprije prikazuju kao “jednog od najvećih i najosebujnijih ličnosti čitavog perioda” (1911-21.)\, a zatim ga potiskuju na marginu kao “skromnog slikara svog kraja\, arhajske jednostavnosti gledanja”. Činjenica je da je Jurkić svojim djelom i osobnošću uvijek bio u suprotnosti sa strastvenošću i borbenošću avangarde. Slučajnost ili sudbina odredila je njegovo slikarsko školovanje u akademskom Beču. \nNjegovo prvo slikarsko razdoblje nakon studija ispunjeno je romantičarskim raspoloženjem\, inspiriran je krajolicima (Kod ovaca\, Marina I)\, a karakterizira ga i niz izvrsnih portreta gdje uspijeva duboko proniknuti u biće sebi dragih i bliskih ljudi i tako ih približiti i samom promatraču (Moja majka\, Fra Eugen). \nOd dvadesetih godina Jurkić se oslobađa akademskog usmjerenja\, postaje impresionistički slobodan\, koristi se poentilističkom tehnikom slikanja\, uvodi više svjetla na platno (kao da ga je oslobodio iz pukotine\, jer ono je od početka prisutno). Slika efekte svjetla i bijele boje (Impresija\, Snježna idila)\, otvarajući širok spektar boja (Dvije sestre u suncu). Kako je sam rekao dotaknuo je svijet koji nema granica. \nU svojoj možemo reći trećoj slikarskoj fazi\, Gabrijel slika bosanske krajolike\, uspijevajući dočarati atmosferu određenog trenutka\, na bezvremenski način. Religioznost u njegovom djelu odražava se upravo kroz slikanje prirode\, a ne kroz religijske motive. Njemu se priroda otvorila\, tražio je ljepotu\, dakle istinu i u tome je uspio. \nUtočište i mir nalazi u ateljeu franjevačkog samostana na Gorici. Tu umire i svoje slike oporučno ostavlja samostanu\, a time i samom gradu Livnu. Godine 1995\, u prostoriji FMGG-a otvorena je galerija sa stalnim postavom slika Gabrijela Jurkića\, prema odabiru Ivice Šiška\, akademskog slikara i profesora na ALU u Zagrebu\, uz podršku ministarstva za kulturu Republike Hrvatske. \nOsim stalnog postava slika Gabrijela Jurkića\, u prostorijama samostana izložene su uz Gabrijelove i slike starih majstora\, kao i suvremenih umjetnika (Fra A. Kaić\, I. Šeremet\, Lj. Lah\, I. Šiško\,…). \nNapomena: Jurkićeve crteže pogledati u Kalendaru sv. Ante\, Franjevačka provincija Bosna Srebrene\, godina I.-XX.\, Sarajevo 1926.-1945. i u Katoličkom svijetu 1932-1941.
URL:https://kulturnihorizont.com/event/gabrijel-jurkic-24-3-1886-25-2-1974/2027-02-25/
CATEGORIES:Znamenite osobe
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://kulturnihorizont.com/wp-content/uploads/2025/02/gabrijel-jurkic-1.jpg
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20270225
DTEND;VALUE=DATE:20270226
DTSTAMP:20260404T072240
CREATED:20250225T201505Z
LAST-MODIFIED:20250225T201505Z
UID:10000112-1803513600-1803599999@kulturnihorizont.com
SUMMARY:Mato Kaić (8. 10. 1885. - 25. 2. 1967.)
DESCRIPTION:Mato Kaić rođen je 8. listopada 1885. godine u uglednoj obitelji livanjskoga trgovca Ante Kaića. U rodnome Livnu stekao je osnovnu naobrazbu\, potom školovanje nastavlja u Nadbiskupskoj velikoj gimnaziji u Travniku (1896./1899). Nakon treće godine vraća se u Livno gdje uspješno završava četvrti razred Trgovačke škole šk. god. 1900./1901. \nFotografsku kameru nabavio je najkasnije 1902. godine u Beču i u ranoj mladosti se počinje baviti fotografijom. Najstarija sačuvana fotografija Kaićeva opusa datirana je upravo 1902. i čuva se u Arhivu Franjevačkoga samostana na Gorici. Od tada pa do očeve smrti 1913. nesputan obvezama i zanesen umjetnošću često putuje\, objektivom istražuje i snima dotad neviđene krajolike\, znalački ih bilježi kamerom i otima od zaborava. Upravo u tom razdoblju nastaju prekrasni\, sad već zaboravljeni prizori iz okolice Rijeke Dubrovačke (Sustjepana\, gradske luke …)\, Splite i splitske gradske luke\, Bačvica\, Peristila\, prizori s piljaricama na splitskom Voćnom trgu te Sinjske alke. K tomu treba dodati i mnoštvo urbanih i ruralnih livanjskih motiva i brojne portrete i autoportrete.\nNakon nagle očeve smrti krajem 1913. Kaić preuzima dio obiteljskih obveza i usmjerava interese na gospodarenje pilanom koju je unaprijedio suvremenom turbinom. Ni tada fotografiju ne zanemaruje\, naprotiv tada nastaju prekrasne fotografije Kupreškog i Livanjskog polja\, Malovana\, Rilića i usputnih krajobraza. Desetak godina kasnije\, kupovinom imanja uz rijeku Žabljak kraj Livna\, započinje treća Kaićeva životna faza. Na imanju se bavi voćarstvom i povrtlarstvom koristeći pritom suvremene tehnike navodnjavanja poznate u susjednim razvijenim zemljama onodobne Europe. Kaićeva postignuća u voćarstvu i povrtlarstvu polovinom tridesetih godina XX. st. bilježe splitski dnevnici kao što je Jadranski dnevnik (1934.\, 1935.)\, a Hrvatski glasnik\, 1940. zabilježio je da Kaić posjeduje lijep voćnjak do 600 voćaka. Neke od Kaićevih fotografija ovjekovječile su trenutke nastale na njegovu imanju kao npr. Berba graha na Matinu podu. Uz iznimnu folklornu i dokumentarističku vrijednost ovaj svjetlopis je s druge strane svojevrstan pečat Kaićeva fotografskog stvaralaštva. Prema riječima Kaićeve kćeri Vojislave to je posljednja fotografija koju je njezin otac snimio 1938. na svojem imanju u Žabljaku. Kaić je umro 25. veljače 1967. godine u 82. godini života. Pokopan je na groblju sv. Petra u Rapovinama kod Livna.\nAko je suditi prema baštinjenim fotografijama\, možemo reći da je\, poglavito u mlađim danima\, često putovao\, susretao mnoge ljude\, a s nekima je iz toga vremena ostao vezan trajnim prijateljstvom. Osobito je njegovao prijateljstvo s Gabrielom Jurkićem s kojim su ga vezali rodni grad\, rano djetinjstvo\, školske klupe i ljubav prema umjetnosti. \nKaićevu bogatu ostavštinu od 327 negativa\, pozitiva i djapozitiva na staklu darovala je 2007. Franjevačkome muzeju i galeriji Gorica – Livno njegova kći Vojislava Voja. Od tog broja 33 dijapozitiva su u boji. Ranijih godina Voja je svojem rođaku Ivi Kaiću darovala 50 očevih staklenih ploča\, koji je za potrebe izložbe ustupio digitalne zapise svih ploča i ostavio ih u trajno vlasništvo FMGG – Livno. Osim staklenih ploča u muzeju se čuva i Kaićeva kamera\, fotografska oprema i dio stručne literature. Sudeći prema sačuvanoj opremi i priboru te kompletima periodike o umijeću fotografiranja educirao se na izvorima.
URL:https://kulturnihorizont.com/event/mato-kaic-8-10-1885-25-2-1967/2027-02-25/
CATEGORIES:Znamenite osobe
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://kulturnihorizont.com/wp-content/uploads/2025/02/mato-kajic1905.jpg
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20270303
DTEND;VALUE=DATE:20270304
DTSTAMP:20260404T072240
CREATED:20250302T183730Z
LAST-MODIFIED:20250302T183855Z
UID:10000119-1804032000-1804118399@kulturnihorizont.com
SUMMARY:dr. fra Mihovil Sučić (26. 6. 1820. - 3. 3. 1865.)
DESCRIPTION:Dr. fra Mihovil Sučić\, krsnim imenom Stjepan\, rođen je 26. lipnja 1820. godine\nu Livnu od roditelja Petra Sučića i majke Ruže rođene Gelić iz Šujice. Osnovno\nobrazovanje stekao je u Livnu. Budući da je izrazio želju postati svećenikom\nredovnikom\, upućen je u Fojnicu na dalje školovanje. Primljen je u novicijat 14. srpnja\n1837. godine. Nakon završenog novicijata u Fojnici 1838. odlazi u Veneciju na\nfilozofsko-teološki studij. Za svećenika je zaređen 1843. godine. \nNakon završenog studija filozofije i teologije u Veneciji\, fra Mihovil\ntijekom 1845. godine dobiva dopuštenje crkvenih i redovničkih vlasti za studiranje\nmedicine i kirurgije u Padovi. Studij medicine i kirurgije završava 1851. godine.\nPotom se vraća u Bosnu gdje se posebice posvećuje apostolatu medicine\,\nobavljajući medicinsku praksu karitativno\, udruženo sa svojim franjevačkim\nposlanjem. Tako je istodobno bio članom svekolikog franjevačkog bratstva\, a i\nčlanom univerzalnog liječničkog bratstva koje neprekinuto traje otkako se liječništvo\nzačelo\, preko Hipokratove liječničke deontologije do današnjih dana. \nIzgleda da se po povratku u Bosnu fra Mihovil uglavnom bavio liječništvom\, a\nmanje pastoralnim radom. Jedan kroničar bilježi: “Teško je i pojmiti što sve morade\npretrpjeti u obavljanju liječničke službe dr. fra Mihovil. Nije bilo fijakera ni željeznica\,\nnego torbu s kirurškim instrumentima na rame i štap u ruke pa je tako obilazio sela i\ngradove svuda svoju izvanrednu vještinu pokazujući. Bolesnik\, čim bi čuo da dr. fra\nMijo hećim /kako su ga u narodu popularno zvali/ dolazi\, odmah bi se sretnim osjetio\,\nznao je da mu dolazi vješti i ljubežljivi liječnik\, koji ne traži svoju korist\, nego jedino\nozdravljanje bolesnika”. O njegovom umijeću i savjesti pričalo se po Bosni. \nKrajem veljače 1865. godine bi pozvan u Šujicu da pomogne pri porodu jednoj\nmuslimanki. Pomoć je bila djelotvorna\, majka i dijete spašeni su. Ako je vjerovati\nnarodnoj predaji\, fra Mihovil je tu pacijenticu porodio carskim rezom. Međutim\, sati i\nsati pješačenja\, surova i nemilosrdna zima\, te zdravlje koje je već bilo narušeno\nučinili su svoje. Fra Mihovil je obolio od teške upale pluća i umro u Livnu 3. ožujka\n1865. Imao je samo 45 godina. \nPokopan je na livanjskom groblju Gorica\, a njegov velebni nadgrobni\nspomenik podigoše livanjski franjevci tri godine nakon njegove smrti. Golemi kameni\nblok\, 3\,5 m visok križ\, sarkofag 3\,80 dug i 1\,5 m širok i 1\,90 visok\, dominira grobljem.\nNa spomeniku piše: “Žertva ljubavi krstjanske\, pade 3. ožujka 1865. V. C:O:\nMIHOVIL SUČIĆ\, rođen u Livnu\, red S.O. FRANJE\, naučitelj ljekarstva i ranarstva\ndobi 45”. Nešto niže: “KOMU zafalna bratja redovnici zgroznim suzam staviše\nspomenik ovaj 1868”. Ispod toga “Dovuče iz Žabljaka obitelj Ivana MIHALJEVIĆA iz\nZagoričana\, spomocju obitelji Mate MIHALJEVIĆA iz Potočana na 28 volovah”. \nPovijest liječništva u Bosni\, uz ljekaruše kojima su se bavili bosanski franjevci\,\nobilježena je i likom fra Mihovila Sučića. Dr. fra Mihovil Sučić\, liječnik i teolog\, u svom\nje liječničkom djelovanju primjenjivao suvremene metode liječenja\, služio se\nsuvremenom medicinskom literaturom i instrumentarijem u izoliranim bosanskim\nvrletima. Analizirajući njegovo liječničko djelovanje\, može se reći da je fra Mihovil\nSučić\, liječnik i kirurg\, u bosansko-hercegovačkoj zdravstvenoj zaštiti načinio\nprekretnicu\, budući da je on zdravstvenu zaštitu podigao na znanstvenu razinu.\nUnatoč teškim i nemirnim vremenima u kojima je živio i djelovao dr. fra Mihovil Sučić\,\nvremenima ispunjenim nepovjerenjem i podjelama\, s jasnom granicom između\npojedinih naroda i vjera\, on je istraživač koji je vođen radoznalošću\, koji je spreman\nna profesionalni izazov\, koji se upušta u nove zahvate\, koji liječi i pomaže svim\nbolesnicima bez obzira na njihovu vjeru\, spol ili socijalni status. \nU livanjskom Franjevačkom muzeju i galeriji kao trajna i draga uspomena na\ntog u svom poslu neumorna liječnika i kirurga čuvaju se: kožna torba sa zubarskim\ninstrumentima\, apotekarskom vagom\, žljebastom sondom\, iglama za punkciju i\nnoževima; zatim kirurški instrumenti\, anatomski atlas iz 1838. godine i 60 tomova\nstručnih knjiga na latinskom i talijanskom jeziku.
URL:https://kulturnihorizont.com/event/dr-fra-mihovil-sucic-26-6-1820-3-3-1865/2027-03-03/
CATEGORIES:Znamenite osobe
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://kulturnihorizont.com/wp-content/uploads/2025/03/2002-bista-dr-fra-mihovil-sucic-naslovnica.jpg
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20270320
DTEND;VALUE=DATE:20270321
DTSTAMP:20260404T072240
CREATED:20250320T220209Z
LAST-MODIFIED:20250320T220209Z
UID:10000127-1805500800-1805587199@kulturnihorizont.com
SUMMARY:Vladimir Džanko (20. 3. 1932. - 29. 8. 2018.)
DESCRIPTION:Vladimir Džanko\, slikar (Mladeškovci kraj Glamoča\, 20. III. 1932). Malu maturu položio u Livnu 1948\, Državnu školu za slikarstvo i umjetne zanate završio u Sarajevu 1953 (B. Subotić). Neko vrijeme radio kao scenograf u Narodnom pozorištu u Banjoj Luci te predavao u gimnaziji u Tuzli. Diplomirao na Akademiji primenjene umetnosti u Beogradu 1962 (V. Grdan – slikarstvo\, M. Zlamalik – plakat\, I. Tabaković – keramika). God. 1963. dolazi u Osijek\, gdje je do 1967. scenograf u HNK\, potom likovni pedagog\, od 1978. voditelj kolegija za predškolski odgoj na Pedagoškom fakultetu i od 1992. ravnatelj Galerije likovnih umjetnosti. — Najčešće slika uljem\, akvarelom i pastelom\, radi crteže olovkom i perom. U početnoj je fazi pod znatnim utjecajem akademije\, s izraženom linearnošću u oblikovanju slike. U Osijeku i u slavonskom podneblju taj utjecaj pomalo slabi. Iako rodom iz kamenita kraja\, Dž. se suživljuje s nizinskim krajolikom te slika slavonski pejzaž (šume\, polja\, vode) na intimistički način\, u lakoj rasvjeti na dalekim horizontima ili u oblačju. Prikazuje i kuće\, osobito seljačka dvorišta. Kompoziciju gradi tonovima boje (pretežito tamnozelene\, smeđe i sive)\, a potez mu je kista često brz\, leteći\, što slikama daje osobnu notu i draž trepetljivosti. Nasuprot idiličnu plenerizmu ranijih pejzaža\, njegove ratne vedute Osijeka (akvareli iz 1991) imaju obilježja ekspresivnoga kolorizma: ratna je kataklizma predočena u srazu snažno crvenih i plavih tonova i difuznoj strukturi motiva. Bavi se i ilustriranjem književnih djela. Samostalno je izlagao u Osijeku (1963–64\, 1966–67\, 1969\, 1976–77\, 1980\, 1982\, 1986\, 1988\, 1991)\, Našicama (1969)\, Vinkovcima (1975)\, Göteborgu (1977\, s I. Hermanom)\, Dubrovniku (1984)\, Đakovu (1987) i Nersingenu u Njemačkoj (1989). Sudjelovao na izložbama podružnice ULUH-a (HDLU-a) za Slavoniju (od 1966)\, na Bijenalu Slavonaca (od 1967)\, izložbama baranjske (od 1975) i iločke likovne kolonije (od 1977)\, izložbama Slavonski pejzaž XIX. i XX. stoljeća (Osijek 1976)\, Suvremeni osječki slikari i kipari (Osijek i Brantford u Kanadi 1977)\, Osječki ratni atelijer (Köln 1992) i dr. — God. 1970. dobio je Nagradu grada Osijeka za slikarstvo. \nVladimir Džanko\, Motiv iz Karlovca\, ulje na platnu\, 2005.
URL:https://kulturnihorizont.com/event/vladimir-dzanko-20-3-1932-29-8-2018/2027-03-20/
CATEGORIES:Znamenite osobe
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://kulturnihorizont.com/wp-content/uploads/2025/03/dzanko1.jpg
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20280105
DTEND;VALUE=DATE:20280106
DTSTAMP:20260404T072240
CREATED:20250104T215018Z
LAST-MODIFIED:20250104T222541Z
UID:10000042-1830643200-1830729599@kulturnihorizont.com
SUMMARY:Vojislava Kaić (26.8.1926. - 5.1.2015.
DESCRIPTION:Vojislava (Voja) Kaić rođena je 26. kolovoza 1926. u Livnu\, u uglednoj hrvatskoj katoličkoj obitelji Kaić. Rod Kaića je tijekom 19. i u prvoj polovini 20. stoljeća imao znatnu ulogu u društvenom\, vjerskom\, gospodarskom\, kulturnom i političkom životu livanjskog  kraja\, a preko života i djela  Voje dao je veliki značaj i u humanitarnom planu. Potvrđeni kao sposobni trgovci\, obrtnici\, zemljoposjednici\, hotelijeri\, gradonačelnici\, svećenici\, učitelji\, pokretači vrijednih akcija u vjerskom\, gospodarskom i kulturnom životu\, pridonosili su svekolikom napretku Livna i cijelog livanjskog kraja. Vojin djed Ante Kaić bio je višegodišnji ugledni gradonačelnik Livna\, dobrotvor\, borac za prava hrvatskog naroda\, vrlo poduzetan i uspješan trgovac.  Otac Mate Kaić\, rođen 8. listopada 1885. godine\, završio je klasičnu gimnaziju u Travniku\, koju je svojevremeno podigao i otvorio vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler. Majka Milka rođena Mutabžija rođena je 1895. godine u Starom Majdanu (Sanski Most)\, a  njezini su podrijetlom iz Like. Prije vjenčanja bila je učiteljica u Livnu 1917. i 1918. godine. Mato i Milka vjenčali su se 1920. godine u Banjoj Luci. \nVojin djed po ocu bio je trgovac\, a kad je on umro pred I. svjetski rat\, njezin otac Mate preuzima trgovinu\, a završio je i livanjsku trgovačku školu. Matko kao mladi trgovac pokušava hvatati korak s Europom. On je prvi rođeni Livnjanin koji se početkom 20. stoljeća počeo amaterski baviti fotografiranjem. Već 1903. godine nabavlja iz Beča foto-kameru\, koju je kći Voja s nekoliko sačuvanih ploča darovala muzejskoj zbirci franjevačkog samostana na Gorici u Livnu. Po sačuvanim fotografijama vidi se da je Mato Kaić imao istančan umjetnički osjećaj i za izbor motiva\, i za kut snimanja\, i osvjetljenje objekta. Zasigurno je u tome svoga udjela imalo i njegovo trajno drugovanje s Gabrijelom Jurkićem\, s kojim je prijateljevao još iz školskih klupa\, kad su išli u isti razred livanjske trgovačke škole. S njegovih fotografija Gabrijel Jurkić je napravio puno svojih slika.Mato bio je i vlasnik i prvog motorbicikla u Livnu\, koji je nabavio njegov otac Anto 1911. godine\, a motor je proizvela tvornica kotača u Neckarsulmu (Württemberg). Vojin otac je jedno vrijeme imao i svoju pilanu u šumi Koprivnici (između Kupresa i Bugojna). Godine 1932. napušta trgovinu\, i s obitelji preseljava iz centra Livna na svoje veliko imanje u Donjem Žabljaku predgrađu Livna. Svoje imanje prozvanim “Matin pod” uredio je tako stručno i znalački da je u cijelom livanjskom kraju služilo kao primjer uzorno uređenog gospodarstva. U ono vrijeme imao je sustav navodnjavanja. Mato je u voćnjaku imao 600 stabala raznovrsnih voćaka. Jadranski dnevnik iz Splita 20. rujna 1934. objavljuje članak dr. Ive Tudora\, livanjskog dopisnika Jadranskog lista pod naslovom ˝Na posjedu Mate A. Kaića u Žabljaku˝\, u kojem zapisuje: ˝Njegova kuća\, to je bogata literatura gospodarstva i voćarstva\, iz koje on dnevno uči\, da u praksi primjeni: stečeno znanje i iskustvo. … Kod njega su posađene najfinije europejske jabuke\, koje odlično uspijevaju ... Gospodin Kaić znači za naše malo mjesto najveće dobro. Njegov posjed predstavlja uzor u koji se može ugledati sav naš srez. Kad bi u svakom srezu bilo ovako vrijednih\, naprednih i požrtvovanih ljudi kao što je g. Kaić\, sigurno bi se osjetio u gospodarskom pravcu veliki napredak.˝ Da je Mato bio priznati poljoprivredni stručnjak potvrđuju i predavanja za puk koja je održavao iz tog područja. \nVoja je imala brata Vlatka\, rođenog 1924.\, koji je pohađao je realnu gimnaziju u Splitu\, a zadnju godinu u Sinju. Vlatko je stradao u ratnom vihoru II. svjetskog rata na križnom putu Bleiburga\, a obitelj nikada nije saznala da li je živ ili mrtav\, i samo je u vjeri mogla nositi taj bolni križ. Pisao je vrlo lijepe pjesme. Voja završava trgovačku akademiju u Banja Luci. Dolazi u Zagreb s namjerom da nastavi studij. No ratno vrijeme i prilike joj to nisu dopustile. Prošla je najveće stratište hrvatskog naroda\, Bleiburg\, ističe u riječi oproštaja  fra Josip\,  te svjedoči: ˝Bila je radosna kad bi čula da negdje netko recitira stihove: ´Kud je Hrvat prošao makovi su rujni po poljima cvali.´ Osobno sam doživljavao da su je ti stihovi vraćali godinama natrag u prošlost\, znala bi i suza poteći\, jer malo ih je koji su se vratili. Vjerom u Boga i jasnim pravcem u životu znala se snaći i onda kad joj prilike nisu baš davale puno mogućnosti.˝  Voja se vraća u Livno da bude pri ruci roditeljima. Radi kao službenik u kancelariji rudnika\, a zatim u banci. ˝Posvećuje se poslu\, pomoći roditeljima u obitelji\, molitvi i činjenju dobra drugima. Resi je savjesnost i marljivost u obavljanju dužnosti\, rijetka toplina duše\, osjetljivost prema drugima\, uljudnost\, otmjenost\, kultura ophođenja\, gostoljubivost\, bogoljublje\, domoljublje i čovjekoljublje. Izrazito bistra uma\, lucidna˝\, ističe u oproštajnoj riječi provincijalka s. Anemarie. U domaćinstvu obitelji Kaić kroz dugi niz godina pomaže Ivka Jelčić\, koja ostaje s Vojom i nakon smrti njezinih roditelja.  Otac Mato je umro 25. veljače 1967.\, a majka Milka 1979. godine. \nNakon smrti dobrih i plemenitih roditelja\, te umirovljenja\, Voja se još više posvećuje Gospodinu. Kroz sav život živi i osjeća Crkvu. Imala je stan u Zoranićevoj ulici u Splitu\, u kojem je povremeno živjela. Jednog dana dobila je od susjede Marije Pera u Splitu sličicu na kojoj je lik nadbiskupa Josipa Stadlera\, prvog vrhbosanskog nadbiskupa i utemeljitelja Družbe sestara Služavki Maloga Isusa i njegov kratki životopis\, koju je dobila od gđe Marije Pešić iz Omiša\, Prijateljice Malog Isusa. Marija Pera tu sličicu daje Voji\, jer je ona iz Bosne\, a ovo je njezin nadbiskup\, i pomislila je kako će se ona tome obradovati. Kad je Voja pročitala kratki životopis tada se sjetila da joj je majka\, koja je pohađala učiteljsku školu u Sarajevu\, pripovijedala o prvom vrhbosanskom nadbiskupu Stadleru kao velikom i svetom čovjeku. U ovom dijelu Bosne i Hercegovine nije bilo njegovih sestara i Voja je poželjela kako bi bilo lijepo da u njezinoj kući bude kapelica posvećena Djetetu Isusu i da tu žive sestre Služavke Maloga Isusa\, koje će tu svakodnevno slaviti Boga. Voja preko susjede gđe Marije Pera i gđe Marije Pešić stupa u kontakt sa s. Eduardom Marić\, Služavkom Malog Isusa\, koja je u Omišu vodila Prijatelje Malog Isusa pa ju je gđa Pešić dobro poznavala. Razgovarale su o Vojinoj želji i namjeri\, s kojom Voja upoznaje i Vrhovnu upravu Družbe sestara Služavki Malog Isusa. Voja svoju stojnu i gospodarsku kuću\, sa svim pripadajućim prostorom dariva Splitskoj Provinciji sv. Josipa Družbe sestara Služavki Malog Isusa. Sestre su na tom prostoru sagradile još jednu kuću i tako je imanje obitelji Mate Kaića preko njegove kćerke Vojislave postalo Duhovni centar Kuća Djeteta Isusa u Livnu. Banjalučki biskup mons. Franjo Komarica blagoslovio je kuću 29. listopada 2006.\, a 14. kolovoza 2012. godine posvetio je oltar\, blagoslovio i otvorio veliku kapelu i kuću 3 Djeteta Isusa. Tom zgodom biskup ističe kako je Božja providnost\, preko plemenite gđice Voje Kaić\, učinila da sestre Služavke Malog Isusa dođu u ovaj dragi livanjski kraj\, da u ovom kutu banjalučke biskupije bude duhovna oaza\, mjesto održavanja susreta i duhovnih vježbi za sestre\, za  njihove vanjske suradnike Prijatelje Malog Isusa\, za mlade\, djecu\, obitelji i duhovne skupine livanjskog kraja i šire. Fra Josip je u riječi oproštaja naglasio\, da je teta Voja ˝znala u nestalnostima života biti strpljiva\, odvažiti se na neke putove koji su mnogima drugim bili su strani ili čak neshvatljivi. Jedan od tih putova bio je ulazak u njezin život sestara Malog Isusa. … Bilo je to samo onako kako je ona znala\, tiho\, nenametljivo\, samo je ona prepoznala u tome Božju providnost. Samo je ona imala na umu da dovede sestre iz raznih krajeva naše Domovine i šire\, u svoje Livno i u svoj Žabljak. Samo je ona osjetila onu ljetnu milinu i blagost\, tišinu blagog vjetra i opuštajući zvuk vode. Znala je i vjerovala naša pokojnica svojim pronicavim srcem da će tu biti mjesto molitve\, kajanja\, praštanja\, nalaženja Boga.˝ Fra Josip je zahvalio Bogu što imamo šansu biti svjedoci pravih i ispunjenih života kakav je bio život tete Voje\, te zaključio: ˝Teško je predstaviti sve terete i nevolje koje je za života morala svladati ova starica\, no bila je okićena strpljivošću\, povjerenjem\, razumijevanjem i ljubavlju\, plemenitošću. Ona je onu rečenicu iz evanđelja da se ne brinemo tjeskobno stvarno pretočila u život. Iz onoga što sam ju poznavao vidio sam ženu s osmjehom na licu\, koja je zračila ne namještenim\, nego unutrašnjim zadovoljstvom.˝ \nDolaskom sestara Služavki Malog Isusa u Žabljak Voja živi sa sestrama. Sretna i radosna što je Isus u presvetom oltarskomu sakramentu stalno u njihovoj sredini\, da može doći u kapelu i tu se moliti. ˝Voja je bila duša molitve i djetinje predanosti  Bogu. Redovito prati život i zbivanja u Crkvi i svijetu\, preko hrvatskog radija i televizije\, čitanjem crkvenog tiska\, te u molitvu uključuje potrebe Crkve i svijeta\, a osobito svog ljubljenog Livna i njegovih građana. Strpljiva u bolesti i nemoći\, a bistra uma do zadnjeg daha. Zahvalna i za najmanje učinjenu uslugu. S Bogom je živjela i u Bogu uvijek pripravna za odlazak u kuću Očevu. U njezinim bistrim svijetlim očima zrcalilo se nebo\, čitao se odsjaj traženja i praćenja zvijezde koja vodi k Isusu i radost da ga je našla˝\, posvjedočila je provincijalka s. Anemarie. Smrću dobre i plemenite tete Voje odlazi iz naše sredine jedna generacija obitelji Kaić\, ali ona ostavlja jedan trajni\, snažni i prepoznatljivi pečat među nama\, u povijesti grada Livna\, a i izvan granica Bosne. Obitelj Kaić nastavlja živjeti u Duhovnom centru Malog Isusa u Žabljaku\, u svima koji u njemu žive i koji u njemu budu živjeli i radili\, tu se duhovno krijepili i nalazili okrepu duše i tijela\, naglasila je u zaključnoj misli oproštaja provincijalka s. Anemarie.
URL:https://kulturnihorizont.com/event/vojislava-kaic-26-8-1926-5-1-2015/2028-01-05/
CATEGORIES:Znamenite osobe
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://kulturnihorizont.com/wp-content/uploads/2025/01/Vojislava-Kaic.jpg
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20280108
DTEND;VALUE=DATE:20280109
DTSTAMP:20260404T072240
CREATED:20250109T110640Z
LAST-MODIFIED:20250109T110640Z
UID:10000047-1830902400-1830988799@kulturnihorizont.com
SUMMARY:fra Miroslav Džaja (8.1.1885. - 14. 12. 1972.)
DESCRIPTION:Fra Miroslav Džaja\, hrvatski i bosanskohercegovački pisac i crkveni povjesničar\, rođen je 8. siječnja 1885. godine u mjestu Koprivnica kraj Kupresa. Osnovnoškolsku naobrazbu stekao je u Kupresu i Livnu\, četiri razreda gimnazije je pohađao u Gučoj Gori kraj Travnika\, dva u Visokom\, dok je filozofsko-teološki studij završio u Livnu i Gučoj Gori 1908. U Franjevački red stupio je 1902\, a svećenik postao 1907. \nBio kapelan u Jajcu\, župnik u Dobretićima\, Varešu\, Docu\, Vitezu\, Travniku i Brestovskom\, gvardijan u Fojnici i Visokom 1931–38. te definitor Bosne Srebrene. Putovao 1937. u Bugarsku i Carigrad. Da bi potaknuo izvanškolski kulturni rad mladih franjevaca\, u studentskim danima sa Zvonkom Mikićem izradio je Nacrt ili pravilnik Akademije za studente i bogoslove u Livnu. U njihovu društvu »Jukić« surađivao je s Narcisom Jenkom. Objelodanio je nekoliko pjesama te pisao članke religioznog i povijesnog sadržaja u Glasniku sv. Ante (1912–17\, 1919–20\, 1924–27\, 1931 –35\, 1941)\, Serafinskom perivoju (1912)\, Anđelu čuvaru (1917\, 1919\, 1921)\, Našoj misli (1918–19)\, kalendaru Napredak (1923\, 1925\, 1927\, 1931)\, Kalendaru sv. Ante (1926\, 1933–34\, 1945)\, Franjevačkom vjesniku (1929\, 1933–34)\, Bosni Srebrenoj\, Dobrom Pastiru (1960\, 1962\, 1966\, 1973) i Našim ognjištima (1970). \nOsim rukopisa\, samostanskom arhivu u Gorici kraj Livna ostavio je vrijednu zbirku starih fotografija\, poštanskih maraka i arhivske građe. \nFra Miroslav Džaja je preminuo u Franjevačkom samostanu Gorica – Livno\, 14. prosinca 1972. godine. \nZbornik radova fra Miroslava Džaje nazvan “Fra Mirkova čitanka” objavljen je o pedesetoj obljetnici njegove smrti\, 2022. godine. Knjigu su priredili fra Marijan Karaula i vlč. dr. Dubravko Turalija\,a predstavljena je u Livnu i Kupresu. \nPrema riječima jednog od priređivača vlč. dr. Dubravka Turalije\, Fra Mirkova ili Džajina čitanka zbirka je objavljenih i neobjavljenih radova nadaleko poznatoga i uglednoga franjevca fra Miroslava Džaje koji je rodom s Kupresa\, ali je svojom radoznalom prirodom mnogo toga novoga otkrio i zapisao ne samo o Kupresu nego i o Šujici\, Livnu\, Gučoj Gori\, Docu kod Travnika\, Sarajevu\, Dobretićima\, Jajcu i još nekim krajevima Bosne u kojima je pastoralno djelovao. U svojih 88 godina života\, 70 godina redovništva\, a toliko i pisanog stvaralaštva\, pisao je o svemu – o narodnim običajima i pjesmama\, o narodnim pričama i legendama\, o istinitim događajima i pripovijestima te o svojim osobnim povijesnim otkrićima iz starih samostanskih matica te svojim zapažanjima i sjećanjima. Zato se s pravom smatra istraživačem\, arheologom\, etnologom\, povjesničarom te vrsnim pripovjedačem i pjesnikom svojega vremena. Da je bio doajen među intelektualcima prve polovine 20. st.\, najbolje pokazuje suradnja s najpoznatijim hrvatskim povjesničarem toga doba vlč. dr. Krunoslavom Draganovićem\, ali i druženje s tada najistaknutijim piscima i pjesnicima kao što su Izidor Poljak\, Vladimir Nazor\, Velimir Deželić\, Dragutin Domjanić\, Milan Pavelić i Ivan Merz – vodeći intelektualac toga vremena – s kojim je dijelio ne samo prijateljevanje nego i iste stavove. \n– Fra Miroslav je ponajprije bio revan redovnik i častan svećenik čiji se stvaralački rad ne svodi samo na famoznu svima poznatu monografiju “Sa Kupreške visoravni” nego i na brojna druga djela i zabilježbe koje vrijedi znati\, a koje ćete moći čitati u novoj knjizi. Uz njegovu upotpunjenu biografiju\, tu se nalazi i izbor njegovih sakupljenih narodnih pjesama za gusle iz Kupresa i okolice\, ali i mala zbirka njegove vlastite pjesničke ostavštine. U knjizi su također članci o različitim mjestima i događajima diljem Bosne\, zatim putopisi i hodočašća\, predaje i pripovijesti\, osvrti i zapažanja\, uspomene i spomenice\, starine i običaji te narodne poslovice i zagonetke. Kada se sagleda Džajin cjeloviti opus\, bez imalo preuzetnosti može se reći da ono što je Josip Flavije bio za Palestinu\, Porfirogenet za Bizant\, Evliya Çelebi za Tursko Carstvo\, što je bio Claudio Magris za Austro-Ugarsku Monarhiju i fra Grgo Martić za Bosnu u 19. st.\, to je bio fra Miroslav Mirko Džaja za Bosnu u 20. stoljeća. Tu svoju stvaralačku svestranost zahvaljuje čudesnom izlječenju zagovorom sv. Ante\, kojemu je zauzvrat obećao napisati trinaest članaka u katoličkom mjesečniku “Glasnik sv. Antuna Padovanskog”. Međutim\, umjesto trinaest\, napisao je tri puta tristo\, što objavljenih\, što neobjavljenih lirskih i proznih radova – napisao je o knjizi vlč. dr. Dubravko Turalija koji je\, uz fra Marijana Karaulu\, jedan od priređivača ove uistinu vrijedne publikacije. \nPoučni tekstovi \nKnjiga je s opravdanim razlogom nazvana “Fra Mirkova čitanka” jer sadrži zbirku autorovih odabranih književnih\, pjesničkih\, znanstvenih\, narodno-popularnih\, poučnih i pučkih tekstova koji služe ne samo kao zanimljivo nego i poučno štivo. Knjiga zadovoljava sve visoke zahtjeve\, kako one sadržajne tako i didaktičko-metodičke\, estetske\, komunikacijske i praktično-uporabne. Po namjeri je prilagođena svim dobima\, a prema predmetnom sustavu komotno može biti dopuna\, čak i školskim povijesno-književnim priručnicima. \nDJELA:\n\nSa Kupreške visoravni. Otinovci—Kupres 1970.\nPougarje i njegova okolica (monografija\, 1995.)\nčlanci i studije o povijesti školstva bosanskih franjevaca\, prilozi vjerskog sadržaja\, priče i pjesme – u periodici.
URL:https://kulturnihorizont.com/event/fra-miroslav-dzaja-8-1-1885-14-12-1972/2028-01-08/
CATEGORIES:Znamenite osobe
ATTACH;FMTTYPE=image/png:https://kulturnihorizont.com/wp-content/uploads/2025/01/fra-Miroslav-Dzaja.png
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20280121
DTEND;VALUE=DATE:20280122
DTSTAMP:20260404T072240
CREATED:20250121T082201Z
LAST-MODIFIED:20250121T082201Z
UID:10000055-1832025600-1832111999@kulturnihorizont.com
SUMMARY:Slavko Gotovac (7.10.1930. - 21. 1. 1999.)
DESCRIPTION:GOTOVAC\, Slavko\, publicist (Kablići kraj Livna\, 7. X. 1930 — Livno\, 21. I. 1999). Učiteljsku školu započeo u Travniku\, a završio u Mostaru 1952. Od 1950. službenik u Livnu a od 1959. novinar sarajevskog dnevnika Oslobođenje; najprije je dopisnik iz jugozapadne Bosne (1959–75)\, zatim iz Splita (1975–82)\, a do mirovine 1988. urednik je rubrike reportaže. Potom živi u Livnu. Objavio je četiri knjige reportaža\, feljtona i priča\, većinom prethodno objavljenih u novinama. Zanimala ga je sudbina »malih ljudi« te emigranata. U knjizi Stope kroz kuću pisao o splitskim kazališnim glumcima. Kritičari su u njegovim tekstovima primijetili dokumentiranost\, individualizirani jezik i dinamični dijalog. Pisao je također scenarije za kratkometražne i dokumentarne filmove te TV reportaže. (Hrvatski biografski leksikon) \n* * * \nIz pera Rapke Ormana\n„Slavko Gotovac – to nije jedan čovjek“\, rekao je\, onomad\, Abdulah Sidran na književnoj večeri u Livnu. U stvari\, pjesnik je citirao svoju majku\, koja je\, očito\, rado čitala gotovo sve što Gotovac napiše. \nCitat je nastao u vrijeme Zimske olimpijade u Sarajevu (1984.)\, kada je Slavko\, vozeći se trojkom\, iz dana u dan lovio likove i teme za svoje reportaže (Sarajevski krug trojkom)\, a ujutro ih\, taze\, na stranice Oslobođenja\, puštao s pera. \nSlavko Gotovac\, istina\, to nije jedan čovjek\, to je čovjek i majstor\, čovjek i stol (u livanjskom hotelu Dinara jedan stol zovemo Slavkovim)\, čovjek i vertikala (to znaju vjetrovi\, politički naročito)\, čovjek i ljudi oko njega… \nSlavko Gotovac ne može bez ljudi: traže se međusobno – iz potrebe\, mahsuz\, sretnu se u prolazu\, na ulici\, u kavani\, na drumu\, pod čergom\, na groblju\, u kući\, na planini… Začas krene razgovor\, poteče priča. \nGotovčevi sugovornici (junaci\, likovi reportaža) uvijek imaju šta da kažu – o sebi i o drugima\, o tugama i radostima\, o ljudima i vremenima… Sve je to tako obično\, a neobično; prosto\, a nesvakidašnje; jednostavno\, a tako mudro. \nPriča\, naravno\, prolazi kroz filter\, majstor prosijava zrnca pijeska\, prebire i brusi\, stavlja u (kon)tekst\, pa je sve na svom mjestu – ništa suvišno\, ništa nedostatno. Biser nanizan\, sklopljen mozaik. \nSlavkovi junaci su od krvi i mesa – dišu i uzdišu\, pjevaju i podvriskuju\, misle i rade\, piju i bekrijaju\, galame i šapću\, umiju da umuju\, znaju da pričaju\, ganu do suza\, otope do miline… \nListam petu knjigu Slavka Gotovca – Bijele duše\, punim dušu. Zapisujem likove: Zajko Ramin\, Ranko Bobušić Car\, Nenad Kaić Kaja\, Jovan Sundečić\, Ivka Tadić\, Salih Burza\, Narcis Jenko\, Slavka Bralo\, Ervin Šinko\, Dedo Kujundžija\, Fikret Ibrahimpašić Fićo\, Vlado Marjanović… Znam (za) te ljude\, a ne znam. Otkriva mi ih Slavko Gotovac. \nNaiđem na ptice – ždralovi\, golubovi\, paunovi\, slavuji… Obično\, a neobično; znam\, a ne znam. Otkriva mi ih Slavko Gotovac. \nZastanem na stranicama zdanja: Vrepčev han\, kavana Park… Otvorene odaje vremena\, zanosna noćna muzika\, o mladosti… \nJedna reportaža završava ovako: „Ako čovjeku ne možeš pomoći\, bar ga saslušaj.“ Druga: „Lijepo je sresti ljude koji nikad ne priznaju poraz.“ Treća: „A ti\, hanuma\, najprije pobacaj u Miljacku snahine pilule protiv začeća\, i prostri im slame\, ja ti garantiram da će biti unučadi…“ Pri kraju jedne stoji: „U životu je važno dobro uzdahnuti; tih ljudskih uzdaha\, kaže Mile Janjić\, sve je manje\, ljudi sve više škrguću zubima i izgovaraju psovke.“ \nKada bi se na jednom mjestu skupili svi likovi Slavkovih reportaža\, bio bi to impozantan skup\, neobična galerija\, plet i koloplet – likovi sišli s listova\, ljudi pokuljali iz života. Neznani\, a znani; znani\, a neznani. \nNeki likovi su\, jedrinom priče\, prerasli jedan mali format\, pa im Slavko\, ne bez razloga\, otvara nove stranice reportaže (Car Ranko Bobušić\, Fikret Ibrahimpašić Fićo…). Neki su\, opet\, iz reportaže prešli na kratkometražnu filmsku vrpcu (filmovi Ratka Orozovića)\, progovorili puninom života\, osvojili publiku (Car Ranko Bobušić)… \nŠta još reći? Ništa. Reportaže\, jasno i likovi\, o sebi najbolje govore vlastitim slovom. \nFRAGMENTI / PTICE\nPriča Šimun V.: Kad ždralovi sele sa sjevera na jug ili s juga na sjever\, dogo­di se da neki među njima onemoća\, te počne zaostajati. Tada društvo uspori let i sačeka ga\, i nađe mu mjesto u jatu na kom se leti s najmanje napora\, i krenu dalje. Onaj što se bio umorio opet počne zaostajati i ptice ga premjeste na još bolje mjesto\, ali onemoćali ždral sve sporije zamahuje krilima. Onda se zdravi ždralovi okome na bolesnog\, kljucaju ga po glavi nemilosrdno\, dok posve ne sklopi krila i ne počne se strmoglavljivati.  (POSUSTALI ŽDRALOVI) \nU mene su čisti golubovi pismonoše\, svaki vrijedi zlata koliko je težak. Njemački se kaže “briftaube”. (…) Moji golubovi lete i do 120 kilometara na sat. I nemoj se naći uvrijeđen\, da te naučim da postoje sportski golubovi\, pismonoše\, visokoletači i prevrtači\, pa džinovski golubovi\, pa kokošari\, dobošari\, gušani\, gaćani\, kovrčavi golubovi\, galebići\, bradavičari\, kratkokljuni ukrasni golubovi… E\, sad svaku tu skupinu podijeli na desetak vrsta\, moraš da im znaš mane i vrline. Meni je jedan Mađar prodao par pismonoša i naučio me kako da ih hran­im\, čistim\, treniram\, razmnožavam\, kako da ih gledam. Nema toga da im daješ tortu i lebac\, taj bi te Mađar Pišta gađao iz dvocijevke. Golubu pismonoši treba oljušten ječam\, lan\, pšenica\, grašak\, repica\, konoplja\, živa je to muka\, ima speci­jalna prodavnica… Razumiješ? Golub i golubica se razdvajaju\, žive u samicama da bi se jedno drugog što više zaželjelo. Samo će tako najkraćim putem letjeti u golubarnik\, u svoje gnijezdo gdje sa istom čežnjom čeka partner ili partnerica. Kakva je to sreća i umiljavanje! A moja Azra gleda i plače i žali što ja nisam golub da joj doletim. Ooo\, ‘bem te živote\, kompliciran li si. \n* * * \nTada su od onog mađarskog golubara iz Bečkereka kupili par golubova pis­monoša od kog se razmnožilo veliko jato. Dogovorili su se da Azra čuva kuću i golubarnik\, a Fazlija neka čergari i neka nosi kaveze s najboljim golubovima letačima\, i neka sa putovanja pušta jednog po jednog s kratkim porukama: gdje je\, kako je\, kuda će dalje i kada će kući\, i neka kaže da je voli. Ne zna se da li je Fazlija uzbuđeniji kad pušta goluba ili Azra kad ga dočekuje. Prislanjaju “božansku pticu” uz lice i ljube joj kljun i ono njihovo staklasto-biserno oko.  \n (GOLUBOVI NAD ČERGOM)  \nŠta ti imam sad reći? Smrti se više ne bojim\, jer me neće\, jer sam ostario\, ostao sam sam k’o vuk\, izgubio rahatluk. Ona te ščepa kad počneš uživati. Napravio sam kuću\, uveo vodu\, kupio auto k’o lutku i dočekao penziju – a žena mi umrije… Pazi ovo:volio sam pitome golubove prevrtače i visokoletače\, imao sam golubarnik i topio se od miline gledajući ih. Kad mi je žena umrla\, pratili su pogrebnu povorku do groblja\, kružili su iznad nas sve dok je nismo pokopali. Onda su se i oni razletjeli\, golubarnici su ostali prazni… \n* * * \nPitomi golubovi su i nedavno kružili iznad zastinjskog groblja – Livnjaci su sahranjivali šoferskog cara Ranka Bobušića. \n(UMIRANJE NA RATE) \nSvirao je i u “Parku”. Uzoru\, prije rose\, da lak i žice na violini ne ovlaže\, vodile su ga noćobdije ispod starih vrba i jablanova uz “malu Riku” da bigliše na najtanjoj violinskoj žici i na muzički dvoboj izaziva slavuje\, koji su još spavali u grmlju i u krošnjama vrba. Bio je to dvoboj kakav se ne pamti\, a trajao bi sve dok ptice ne bi počele padati s drveća od umora i zanesenosti\, poput kamenja. (U PONOĆ DAME BIRAJU) \nStariji Livnjaci i dan-danas spominju raskošne paunove u dvorištu obližnje upravne zgrade Poljoprivredne stanice (…) koji su pred kišu glasno kriještali\, kao da će biblijski potop. Paunovi kriješte\, a zakupac “Parka” drži se za glavu i kune. Paunovi su malokad omanuli u svojim ptičijim prognozama.  (U PONOĆ DAME BIRAJU) \n* * * \nSTOL SLAVKA GOTOVCA\nstol je tvoja os sidro u luci more tiho mirno \nponekad kad zapuše bura i burno i burno naravno \nstol kaže gdje si tajnica i govornica pouzdana \nu zenit odvede dan u svako doba godine \n  \nstol se nalazi u kutu (i nikom na putu) \ns velikog stakla često slete krilca sunca \nna stol ko na pamet padnu zlatni ključi sjećanja \npospu zrnca života jednostavna topla \n  \nispred je bašta i kad ljeto iznese stolove \nstol tvoj iziđe sjenom se krošnje zaodjene \nza njim ti sjediš i dišeš čist zrak \n(kad je već takav dišeš zrak čist) \n  \nljudi dolaze za tvoj stol i on ih prima za se \nu mir uvodi ako su nemirni glasu otvara slavine \npa curi mlaz svjetla dana pa prosto teče riječ \n  \nkad ljudi odu od stola stol zašuti a potom \ns njihovim likom u knjige novi listovi uđu \n  \n  \n 
URL:https://kulturnihorizont.com/event/slavko-gotovac-7-10-1930-21-1-1999/2028-01-21/
CATEGORIES:Znamenite osobe
ATTACH;FMTTYPE=image/webp:https://kulturnihorizont.com/wp-content/uploads/2025/01/slavko_gotovac_livno.webp
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20280124
DTEND;VALUE=DATE:20280125
DTSTAMP:20260404T072240
CREATED:20250124T190931Z
LAST-MODIFIED:20250124T201151Z
UID:10000062-1832284800-1832371199@kulturnihorizont.com
SUMMARY:Obljetnica utemeljenja KUD "Rudine" Vidoši
DESCRIPTION:Ideja\, da se formira kulturno umjetničko društvo o župi Vidoši\, stara je nekoliko godina\, da bi se ozbiljnije počelo razmišljati pred Božić 2009. godine\, točnije polovica XII. Mjeseca 2009. godine.\nPrvi sastanak (inicijativa) održan je polovicom prvog mjeseca 2010. godine\, u prostorijama župne kuće u Vidošima\, na kojoj je nazočilo oko 50-ak župljana\, župnik fra Pere Kuliš i župni vikar fra Božidar Blažević.\nNa tom sastanku izabran je Inicijativni odbor (Stipe Bandov\, Josip Perković\, Magdalena Čečura\, Zoran Čečura\, Tatjana Sučić i Anđelka Mandić) koji su imali zadatak obaviti sve pripremne radnje oko formiranja KUD-a\, tj pripremiti Izbornu Skupštinu.\n\n\nIzborna Skupština je zakazana za 24.siječanj 2010. godine\, na kojoj bilo 120 osoba članova skupštine. Donošenjem Odluke o formiranju kulturno umjetničkog društva «Rudine» župa Vidoši\, i svih potrebitih akata i upravnih tijela\, započelo se prvim koracima\, a to je registracija društva i sve potrebite dokumentacije za nesmetan rad i funkcioniranje društva.\nIzbornoj Skupštini nazočili su fra Božidar Blažević i predsjednici te predstavnici kulturno umjetničkih društava iz Livna\, HKUD Dinara\, KUD Podinarije i KUD Kamešnica\, koji su zaželjeli uspješan i dug rad Društva.
URL:https://kulturnihorizont.com/event/obljetnica-utemeljenja-kud-rudine-vidosi/2028-01-24/
CATEGORIES:Kalendar
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://kulturnihorizont.com/wp-content/uploads/2025/01/461937193_3906857786262185_3694788633243909376_n.jpg
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20280128
DTEND;VALUE=DATE:20280129
DTSTAMP:20260404T072240
CREATED:20250128T201056Z
LAST-MODIFIED:20250128T201056Z
UID:10000068-1832630400-1832716799@kulturnihorizont.com
SUMMARY:fra Pavao Posilović (1597. - 28. 1. 1657.)
DESCRIPTION:Pavao Posilović (Glamoč\, oko 1597. – Rama\, 28. 1. 1657.)\, je bio hrvatski franjevac\, književnik i biskup iz Bosne i Hercegovine.  \nPavao Posilović rođen je krajem 16. stoljeća u Glamoču\, Tropolje. Franjevačkom redu je pristupio u Visovcu te odlazi na studije u Italiju. Nakon diplomiranja iz filozofije i teologije vraća se u franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu. Dana 16. lipnja 1642. imenovan je za skradinskog biskupa te 7. rujna iste godine i zaređen. Glavni posvetitelj je tada bio talijanski kardinal Giovanni Battista Maria Pallotta\, a suposvetitelji Alfonso Gonzaga i Patrizio Donati. Nakon toga je bio upravitelj upražnjenih biskupija u ugarskom dijelu pod turskom vlašću. Dana 25. listopada 1655. imenovan je za duvanjskog biskupa. Kao apostolski vikar boravio je u Slavoniji. \nPavao je napisao dvije knjige bosančicom: \n\nCvijet od kriposti duhovni i tilesnije prikoristan svakomu virnomu krstjaninu koji ga šti često (Venecija\, 1647.)\nNaslađenje duhovno\, koji želi dobro živiti\, potom toga dobro umriti (Venecija\, 1639.; 1682.).\n\n 
URL:https://kulturnihorizont.com/event/fra-pavao-posilovic-1597-28-1-1657/2028-01-28/
CATEGORIES:Znamenite osobe
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://kulturnihorizont.com/wp-content/uploads/2025/01/Nasledenje_duhovno-378_large.jpeg
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20280216
DTEND;VALUE=DATE:20280217
DTSTAMP:20260404T072240
CREATED:20250216T192029Z
LAST-MODIFIED:20250216T192125Z
UID:10000081-1834272000-1834358399@kulturnihorizont.com
SUMMARY:Augustin Miletić (16. 2. 1763. - 18. 7. 1831.)
DESCRIPTION:Fra Augustin Miletić rođen je u Fojnici 16. veljače 1763. Osnovno obrazovanje stekao je u fojničkom samostanu kod fra Ive Skočibušića. Franjevački habit obukao je 1779.\, da bi nakon godine novicijata pohađao gimnaziju u Grazu. Studij filozofije i teologije nastavio je u Italiji. Položivši ispite za profesora\, postao je predavačem na teološkim učilištima u Bresciji i Padovi.Nakon što je 1802. apostolski vikar fra Grgo Ilijić Varešanin zatražio sebi pomoćnika i nasljednika\, Sveta Stolica odabrala je fra Augustina Miletića. Za biskupa je zaređen 12. lipnja iste godine u samostanskoj crkvi sv. Franje u Padovi. Svoju službu u Bosni preuzima sredinom 1804. godine. Rezidencija mu je bila u fojničkom samostanu.Nakon što je 1813. biskup Ilijić umro\, u potpunosti ga na mjestu apostolskog vikara nasljeđuje fra Augustin Miletić. Nesređene političke prilike i kuga nisu spriječile Miletića da se istakne kao vrlo revan biskup. Gotovo svake treće godine obilazio je župe u Vikarijatu poučavajući svećenike i vjernike te dijeleći sakramente\, osobito potvrdu. Nakon svake vizitacije slao bi u Rim izvještaj Kongregaciji za širenje vjere. Uputio je više od dvadeset pastoralnih poslanica puku i svećenstvu\, a veoma je zaslužan i za unapređenje školstva\, ne samo u samostanima nego i izvan njih.Uz niz pastirskih poslanica fra Augustin je napisao i tri katehetska djela među kojima je najvažnije “Istomacegne stvari potribitii nauka karstjanskoga”. Na jednostavan način u obliku pitanja i odgovora on puku tumači osnove kršćanske vjere i morala.Miletić je posebno poticao puk da štuje Presveto Srce Isusovo i Blaženu Djevicu Mariju. Naučio ih je mnoge molitve od kojih je dosta i danas u pučkoj uporabi. Utvrdio je pučke pobožnosti puta križa\, blagoslova polja\, a na poseban način oblikovao je pobožnost blagoslova s Presvetim Oltarskim Sakramentom mladom nedjeljom. Smatra se da je napisao pjesme “Na planinu Kalvarije” i “Ponizno se teb’ klanjamo” te molitvu “Skrušenim srcem”. Sa sigurnošću se može reći da u oblikovanju tradicionalne pobožnosti bosanskog puka koju danas vidimo biskup Miletić ima velike zasluge.Svako jutro\, pretječući zoru\, odlazio je prvi u crkvu i žarko molio. Često bi znao za vrijeme pučkih misa boraviti među pukom kako bi im pokazao kako treba pobožno sudjelovati na svetoj misi. Ispovijedao se svake subote i uoči svetkovina. Post je smatrao vrlo bitnim za redovničku stegu tako da ga je vrlo često prakticirao\, a dosta puta živio bi samo o kruhu i vodi.Umro je na pastoralnom pohodu župi Vidoši 18. srpnja 1831. Pokopan je na groblju u Rapovinama kraj Livna. Zahvalan puk nakon njegove smrti hodočastio je na njegov grob moleći mu se i čineći zavjete te zazivajući njegov zagovor\, a fra Lovro Karaula\, njegov tajnik o njemu kaže: “Prija će gavran obilit\, nego će Miletićevo ime u našem narodu umrit”. Posmrtni ostaci preneseni su 1881. godine u samostansku crkvu na Goricu kraj Livna\, gdje se i danas nalaze na ulazu\, pod koromFra Augustin Miletić\, kojega je puk smatrao svetim\, danas je nažalost gotovo zaboravljen. \nFranjevačka prisutnost u Bosni
URL:https://kulturnihorizont.com/event/augustin-miletic-16-2-1763-18-7-1831/2028-02-16/
CATEGORIES:Znamenite osobe
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://kulturnihorizont.com/wp-content/uploads/2025/02/462505898_2848907671944334_3036798237474931623_n.jpg
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20280217
DTEND;VALUE=DATE:20280218
DTSTAMP:20260404T072240
CREATED:20250216T195419Z
LAST-MODIFIED:20250216T195535Z
UID:10000087-1834358400-1834444799@kulturnihorizont.com
SUMMARY:Silvije Strahimir Kranjčević (17. 2. 1865. - 29. 10. 1908.)
DESCRIPTION:Silvije Strahimir Kranjčević\, hrvatski pjesnik (Senj\, 17. II. 1865 – Sarajevo\, 29. X. 1908). Zbog buntovna vladanja nije maturirao u senjskoj gimnaziji pa je potkraj 1883. dva mjeseca pohađao senjsko sjemenište\, a zatim još šest mjeseci rimski Collegium Germanicum-Hungaricum. Zahvaljujući intervenciji i stipendiji biskupa J. J. Strossmayera\, koji mu je pomogao i pri upisu na učiteljski tečaj\, riješio se neželjena svećeničkoga poziva. Nakon povratka iz Rima neko je vrijeme boravio u Zagrebu\, gdje se družio s književnicima pravaške političke orijentacije i pripremao svoju prvu zbirku Bugarkinje (1885). Budući da nije dobio učiteljsko mjesto u Senju\, 1886. otišao je službovati u Bosnu. Radio je u školama u Mostaru\, Livnu\, Bijeljini i Sarajevu. U Sarajevo\, gdje je proveo ostatak života\, stigao je 1893. na poticaj K. Hörmanna\, austrougarskog povjerenika za kulturu. Hörmann je pokrenuo književni časopis Nada\, koji je trebao biti režimskim listom na području BiH\, ali je pravi urednik bio Kranjčević\, koji je\, u devet godina koliko je Nada izlazila (1895–1903)\, stvorio najutjecajniji i\, po općem uvjerenju\, najbolji južnoslavenski književni časopis na prijelazu stoljeća. Bez nacionalne i poetičke isključivosti Kranjčević je pozivao ne samo bosanske nego i vodeće hrvatske i srpske književnike (i »mlade«\, pristaše moderne\, i »stare«\, koji su zagovarali »narodni duh« u književnosti)\, a zahvaljujući već stečenu autoritetu u tome je uglavnom i uspijevao. U Nadi je Kranjčević objavio i većinu svojih književnokritičkih napisa. Pošto se Nada ugasila\, Kranjčević je 1904. bio postavljen za ravnatelja trgovačke škole. God. 1898. objavljene su mu Izabrane pjesme\, koje su ga promovirale u vodećega hrvatskoga pjesnika. Treća zbirka Trzaji objavljena je 1902.\, a posmrtno je 1908. objavljeno i divot-izdanje Pjesama\, koje Kranjčević nije dospio prirediti. \nKritika je nepodijeljena u ocjeni da je njegov prozni opus (kratke priče Prvi honorar\, Žena\, Tko će osloboditi narod…?\, Priča iz pradavnih dana…) i nekoliko dramskih fragmenata slabije vrijednosti i potpuno zasjenjen pjesničkim ostvarenjima. Donekle se izdvaja oratorij Prvi grijeh (1893)\, objavljen kao dodatak Izabranim pjesmama\, s alegorijskim prikazom početaka ljudskoga roda\, u kojem prevladava izrazito romantizirani lik Lucifera\, skeptika i pobunjenika protiv kanoniziranih vrijednosti. Preveo je i neke Goetheove\, Heineove i Byronove pjesme te ulomak iz Shakespeareove drame Julije Cezar. \nKranjčević se kao mladi pjesnik formirao pod pretežitim utjecajem A. Šenoe i A. Harambašića u duhu dotadašnjega domoljubnoga pjesništva s obvezatnom didaktičnom funkcijom i izrazito patetičnim stilom. Poput prethodnika veličao je nacionalnu prošlost\, ali je uveo i jasnije socijalne motive (Radniku\, Plaća pravde\, Iseljenik). Nekoliko značajki pjesama iz Bugarkinja zadržao je i u potonjim zbirkama. Već od početka suvereno se služio velikim brojem oblika akcenatsko-silabičke versifikacije koja se 1870-ih ustalila u hrvatskom pjesništvu. Služio se i suvremenim (akcenatskim) prilagodbama klasičnih strofa (Radniku\, Gospodskomu Kastoru\, Ouvertura). Iz devetnaestostoljetnoga hrvatskog pjesništva\, ali i od predromantičkoga i romantičkog europskog pjesništva\, Kranjčević je naslijedio genijsku i bardsku estetiku pa lirski glas u njegovim pjesmama nastupa kao prorok koji govori u ime kolektiviteta ozbiljnim ili patetičnim tonom i preuzima njegovu patnju ili nudi viziju spasa. Budući da je redovito govorio o velikim temama\, takve su i proporcije njegovih tekstova pa su duljina stiha i opseg pjesme u skladu s dimenzijama prikazana svijeta ili titanizmom njegovih lirskih protagonista. Nakon Bugarkinja Kranjčevićevo se pjesništvo pomiče od nacionalnih problema i ideala prema univerzalnim ljudskim pitanjima (Prolaznost\, Smrti\, Misao svijeta) ili se bavi ljudskom intimom i prostorima imaginacije (Iza spuštenijeh trepavica\, Lucida intervalla\, Mramorna Venus). Ujedno u njegovu liriku sve više prodiru figure i simboli iz kršćanskog mita\, ali im Kranjčević bitno mijenja značenje s obzirom na biblijski tekst (Mojsije\, Resurrectio\, Zadnji Adam). Snažna mitska uporišta imaju ulogu kontrasta te dodatno ističu mračnu sliku suvremenosti kao izdaju i parodiju ideala ranoga kršćanstva. Nasuprot iracionalizmu vjere Kranjčević slavi ljudsku pamet i slobodnu misao (Excelsior\, Mir Vam!). Zbog svojih libertinskih nazora i skepse prema kršćanskim dogmama bio je metom stalnih napadaja katoličke kritike. \nIako je kao urednik Nade objavljivao pjesnike moderne\, od kojih je neke cijenio\, na Kranjčevića nisu bitno utjecala nova književna strujanja\, niti se njegovo pjesništvo iz Trzaja i posmrtno izdanih Pjesama značajno promijenilo s obzirom na fazu iz Izabranih pjesama. On je bio privučen nekim svjetonazorskim usmjerenjima iz druge polovice XIX. st. (libertinizmom\, pozitivizmom i darvinizmom) koji su našli mjesta u njegovu djelu\, ali se faktura njegovih tekstova nije mijenjala\, jer je ostao privržen tradicionalnom učenju o pjesmi kao harmoničnoj cjelini. Uzvišen stil\, patos i jake slike na stilskoj razini te narativnost (redovito u impersonalnome modusu) i deskriptivnost u organizaciji iskaza ostale su temeljnim odrednicama pjesama o univerzalnim problemima ljudske egzistencije\, smislu povijesti\, tiraniji ili društvenoj nepravdi. Kranjčevićevo pjesništvo doživjelo je definitivno priznanje i potpunije razumijevanje nakon II. svjetskog rata. Danas se općenito smatra najvećim devetnaestostoljetnim pjesnikom i mostom prema pjesništvu moderne\, kojemu ipak nije pripadao. Nije bio eksperimentator ni na razini forme (prihvatio je oblike koji su i prije njega postojali u domaćoj tradiciji)\, ni u pogledu stilske postave teksta (zadržao je retorički patos i alegoriju kao glavno sredstvo značenjskoga širenja teksta)\, ni na motivskoj razini\, ali je rasponom svojih tema nadmašio sve što je do tada postojalo na hrvatskoj pjesničkoj sceni. On je sinteza puta koji je hrvatsko pjesništvo prešlo u XIX. st. i ujedno njegovo bitno prekoračenje. Reinterpretacija mita\, titanizam lirskih protagonista i dimenzije njihove pobune protiv svih negativnosti u zbilji\, s jedne strane\, kao i tretman pjesničke imaginacije kao sposobnosti koja otvara prostor poetske vizije\, s druge strane\, čine ga prvim hrvatskim radikalnim romantičarom u europskom smislu i istodobno prvim velikim domaćim socijalnim pjesnikom. \nKranjčević\, Silvije Strahimir. Hrvatska enciklopedija\, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža\, 2013. – 2025. Pristupljeno 16.2.2025. https://www.enciklopedija.hr/clanak/kranjcevic-silvije-strahimir 
URL:https://kulturnihorizont.com/event/1297/2028-02-17/
CATEGORIES:Znamenite osobe
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://kulturnihorizont.com/wp-content/uploads/2025/02/a5f0bacc6f07635dac7d.jpeg
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20280225
DTEND;VALUE=DATE:20280226
DTSTAMP:20260404T072240
CREATED:20250225T200228Z
LAST-MODIFIED:20250225T200228Z
UID:10000107-1835049600-1835135999@kulturnihorizont.com
SUMMARY:Gabrijel Jurkić (24. 3. 1886. - 25. 2. 1974.)
DESCRIPTION:Gabrijel Jurkić\, rođen je u Livnu\, 24. ožujka 1886. godine od oca Ante i majke Luce. Osnovnu školu završava u rodnom gradu i upisuje Trgovačku školu\, a zatim 1902. u Srednju tehničku školu u Sarajevu\, koju uskoro napušta da bi se posvetio slikarstvu. 1908/09. 1908/09. upisuje se na bečku likovnu akademiju\, gdje je odmah prebačen na četvrto godište općeg slikarskog odjela u klasu Aloisa Deluge. 1909/11. pohađa specijalku Kazimira Pochwalskog i izučava segment “Studij umjetnosti bosanske historije”. \nNakon bečkih studija vraća se u Sarajevo\, priprema prve samostalne izložbe (1911)\, u Sarajevu (Društveni dom) i Zagrebu (Umjetnički paviljon). Nakon gotovo pola stoljeća provedena u Sarajevu vraća se u Livno\, u skromni atelje franjevačkog samostana na Gorici\, gdje živi sa suprugom Štefom. Umro je 25. veljače 1974. godine i sahranjen je na groblju sv. Mihovila na Gorici – Livno\, \nO DJELU GABRIJELA JURKIĆA: \nOd početka Jurkićevo djelo je u kontinuitetu prožeto blagošću i poetičnošću njegove prirode\, iako ga najprije prikazuju kao “jednog od najvećih i najosebujnijih ličnosti čitavog perioda” (1911-21.)\, a zatim ga potiskuju na marginu kao “skromnog slikara svog kraja\, arhajske jednostavnosti gledanja”. Činjenica je da je Jurkić svojim djelom i osobnošću uvijek bio u suprotnosti sa strastvenošću i borbenošću avangarde. Slučajnost ili sudbina odredila je njegovo slikarsko školovanje u akademskom Beču. \nNjegovo prvo slikarsko razdoblje nakon studija ispunjeno je romantičarskim raspoloženjem\, inspiriran je krajolicima (Kod ovaca\, Marina I)\, a karakterizira ga i niz izvrsnih portreta gdje uspijeva duboko proniknuti u biće sebi dragih i bliskih ljudi i tako ih približiti i samom promatraču (Moja majka\, Fra Eugen). \nOd dvadesetih godina Jurkić se oslobađa akademskog usmjerenja\, postaje impresionistički slobodan\, koristi se poentilističkom tehnikom slikanja\, uvodi više svjetla na platno (kao da ga je oslobodio iz pukotine\, jer ono je od početka prisutno). Slika efekte svjetla i bijele boje (Impresija\, Snježna idila)\, otvarajući širok spektar boja (Dvije sestre u suncu). Kako je sam rekao dotaknuo je svijet koji nema granica. \nU svojoj možemo reći trećoj slikarskoj fazi\, Gabrijel slika bosanske krajolike\, uspijevajući dočarati atmosferu određenog trenutka\, na bezvremenski način. Religioznost u njegovom djelu odražava se upravo kroz slikanje prirode\, a ne kroz religijske motive. Njemu se priroda otvorila\, tražio je ljepotu\, dakle istinu i u tome je uspio. \nUtočište i mir nalazi u ateljeu franjevačkog samostana na Gorici. Tu umire i svoje slike oporučno ostavlja samostanu\, a time i samom gradu Livnu. Godine 1995\, u prostoriji FMGG-a otvorena je galerija sa stalnim postavom slika Gabrijela Jurkića\, prema odabiru Ivice Šiška\, akademskog slikara i profesora na ALU u Zagrebu\, uz podršku ministarstva za kulturu Republike Hrvatske. \nOsim stalnog postava slika Gabrijela Jurkića\, u prostorijama samostana izložene su uz Gabrijelove i slike starih majstora\, kao i suvremenih umjetnika (Fra A. Kaić\, I. Šeremet\, Lj. Lah\, I. Šiško\,…). \nNapomena: Jurkićeve crteže pogledati u Kalendaru sv. Ante\, Franjevačka provincija Bosna Srebrene\, godina I.-XX.\, Sarajevo 1926.-1945. i u Katoličkom svijetu 1932-1941.
URL:https://kulturnihorizont.com/event/gabrijel-jurkic-24-3-1886-25-2-1974/2028-02-25/
CATEGORIES:Znamenite osobe
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://kulturnihorizont.com/wp-content/uploads/2025/02/gabrijel-jurkic-1.jpg
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20280225
DTEND;VALUE=DATE:20280226
DTSTAMP:20260404T072240
CREATED:20250225T201505Z
LAST-MODIFIED:20250225T201505Z
UID:10000113-1835049600-1835135999@kulturnihorizont.com
SUMMARY:Mato Kaić (8. 10. 1885. - 25. 2. 1967.)
DESCRIPTION:Mato Kaić rođen je 8. listopada 1885. godine u uglednoj obitelji livanjskoga trgovca Ante Kaića. U rodnome Livnu stekao je osnovnu naobrazbu\, potom školovanje nastavlja u Nadbiskupskoj velikoj gimnaziji u Travniku (1896./1899). Nakon treće godine vraća se u Livno gdje uspješno završava četvrti razred Trgovačke škole šk. god. 1900./1901. \nFotografsku kameru nabavio je najkasnije 1902. godine u Beču i u ranoj mladosti se počinje baviti fotografijom. Najstarija sačuvana fotografija Kaićeva opusa datirana je upravo 1902. i čuva se u Arhivu Franjevačkoga samostana na Gorici. Od tada pa do očeve smrti 1913. nesputan obvezama i zanesen umjetnošću često putuje\, objektivom istražuje i snima dotad neviđene krajolike\, znalački ih bilježi kamerom i otima od zaborava. Upravo u tom razdoblju nastaju prekrasni\, sad već zaboravljeni prizori iz okolice Rijeke Dubrovačke (Sustjepana\, gradske luke …)\, Splite i splitske gradske luke\, Bačvica\, Peristila\, prizori s piljaricama na splitskom Voćnom trgu te Sinjske alke. K tomu treba dodati i mnoštvo urbanih i ruralnih livanjskih motiva i brojne portrete i autoportrete.\nNakon nagle očeve smrti krajem 1913. Kaić preuzima dio obiteljskih obveza i usmjerava interese na gospodarenje pilanom koju je unaprijedio suvremenom turbinom. Ni tada fotografiju ne zanemaruje\, naprotiv tada nastaju prekrasne fotografije Kupreškog i Livanjskog polja\, Malovana\, Rilića i usputnih krajobraza. Desetak godina kasnije\, kupovinom imanja uz rijeku Žabljak kraj Livna\, započinje treća Kaićeva životna faza. Na imanju se bavi voćarstvom i povrtlarstvom koristeći pritom suvremene tehnike navodnjavanja poznate u susjednim razvijenim zemljama onodobne Europe. Kaićeva postignuća u voćarstvu i povrtlarstvu polovinom tridesetih godina XX. st. bilježe splitski dnevnici kao što je Jadranski dnevnik (1934.\, 1935.)\, a Hrvatski glasnik\, 1940. zabilježio je da Kaić posjeduje lijep voćnjak do 600 voćaka. Neke od Kaićevih fotografija ovjekovječile su trenutke nastale na njegovu imanju kao npr. Berba graha na Matinu podu. Uz iznimnu folklornu i dokumentarističku vrijednost ovaj svjetlopis je s druge strane svojevrstan pečat Kaićeva fotografskog stvaralaštva. Prema riječima Kaićeve kćeri Vojislave to je posljednja fotografija koju je njezin otac snimio 1938. na svojem imanju u Žabljaku. Kaić je umro 25. veljače 1967. godine u 82. godini života. Pokopan je na groblju sv. Petra u Rapovinama kod Livna.\nAko je suditi prema baštinjenim fotografijama\, možemo reći da je\, poglavito u mlađim danima\, često putovao\, susretao mnoge ljude\, a s nekima je iz toga vremena ostao vezan trajnim prijateljstvom. Osobito je njegovao prijateljstvo s Gabrielom Jurkićem s kojim su ga vezali rodni grad\, rano djetinjstvo\, školske klupe i ljubav prema umjetnosti. \nKaićevu bogatu ostavštinu od 327 negativa\, pozitiva i djapozitiva na staklu darovala je 2007. Franjevačkome muzeju i galeriji Gorica – Livno njegova kći Vojislava Voja. Od tog broja 33 dijapozitiva su u boji. Ranijih godina Voja je svojem rođaku Ivi Kaiću darovala 50 očevih staklenih ploča\, koji je za potrebe izložbe ustupio digitalne zapise svih ploča i ostavio ih u trajno vlasništvo FMGG – Livno. Osim staklenih ploča u muzeju se čuva i Kaićeva kamera\, fotografska oprema i dio stručne literature. Sudeći prema sačuvanoj opremi i priboru te kompletima periodike o umijeću fotografiranja educirao se na izvorima.
URL:https://kulturnihorizont.com/event/mato-kaic-8-10-1885-25-2-1967/2028-02-25/
CATEGORIES:Znamenite osobe
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://kulturnihorizont.com/wp-content/uploads/2025/02/mato-kajic1905.jpg
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20280303
DTEND;VALUE=DATE:20280304
DTSTAMP:20260404T072240
CREATED:20250302T183730Z
LAST-MODIFIED:20250302T183855Z
UID:10000120-1835654400-1835740799@kulturnihorizont.com
SUMMARY:dr. fra Mihovil Sučić (26. 6. 1820. - 3. 3. 1865.)
DESCRIPTION:Dr. fra Mihovil Sučić\, krsnim imenom Stjepan\, rođen je 26. lipnja 1820. godine\nu Livnu od roditelja Petra Sučića i majke Ruže rođene Gelić iz Šujice. Osnovno\nobrazovanje stekao je u Livnu. Budući da je izrazio želju postati svećenikom\nredovnikom\, upućen je u Fojnicu na dalje školovanje. Primljen je u novicijat 14. srpnja\n1837. godine. Nakon završenog novicijata u Fojnici 1838. odlazi u Veneciju na\nfilozofsko-teološki studij. Za svećenika je zaređen 1843. godine. \nNakon završenog studija filozofije i teologije u Veneciji\, fra Mihovil\ntijekom 1845. godine dobiva dopuštenje crkvenih i redovničkih vlasti za studiranje\nmedicine i kirurgije u Padovi. Studij medicine i kirurgije završava 1851. godine.\nPotom se vraća u Bosnu gdje se posebice posvećuje apostolatu medicine\,\nobavljajući medicinsku praksu karitativno\, udruženo sa svojim franjevačkim\nposlanjem. Tako je istodobno bio članom svekolikog franjevačkog bratstva\, a i\nčlanom univerzalnog liječničkog bratstva koje neprekinuto traje otkako se liječništvo\nzačelo\, preko Hipokratove liječničke deontologije do današnjih dana. \nIzgleda da se po povratku u Bosnu fra Mihovil uglavnom bavio liječništvom\, a\nmanje pastoralnim radom. Jedan kroničar bilježi: “Teško je i pojmiti što sve morade\npretrpjeti u obavljanju liječničke službe dr. fra Mihovil. Nije bilo fijakera ni željeznica\,\nnego torbu s kirurškim instrumentima na rame i štap u ruke pa je tako obilazio sela i\ngradove svuda svoju izvanrednu vještinu pokazujući. Bolesnik\, čim bi čuo da dr. fra\nMijo hećim /kako su ga u narodu popularno zvali/ dolazi\, odmah bi se sretnim osjetio\,\nznao je da mu dolazi vješti i ljubežljivi liječnik\, koji ne traži svoju korist\, nego jedino\nozdravljanje bolesnika”. O njegovom umijeću i savjesti pričalo se po Bosni. \nKrajem veljače 1865. godine bi pozvan u Šujicu da pomogne pri porodu jednoj\nmuslimanki. Pomoć je bila djelotvorna\, majka i dijete spašeni su. Ako je vjerovati\nnarodnoj predaji\, fra Mihovil je tu pacijenticu porodio carskim rezom. Međutim\, sati i\nsati pješačenja\, surova i nemilosrdna zima\, te zdravlje koje je već bilo narušeno\nučinili su svoje. Fra Mihovil je obolio od teške upale pluća i umro u Livnu 3. ožujka\n1865. Imao je samo 45 godina. \nPokopan je na livanjskom groblju Gorica\, a njegov velebni nadgrobni\nspomenik podigoše livanjski franjevci tri godine nakon njegove smrti. Golemi kameni\nblok\, 3\,5 m visok križ\, sarkofag 3\,80 dug i 1\,5 m širok i 1\,90 visok\, dominira grobljem.\nNa spomeniku piše: “Žertva ljubavi krstjanske\, pade 3. ožujka 1865. V. C:O:\nMIHOVIL SUČIĆ\, rođen u Livnu\, red S.O. FRANJE\, naučitelj ljekarstva i ranarstva\ndobi 45”. Nešto niže: “KOMU zafalna bratja redovnici zgroznim suzam staviše\nspomenik ovaj 1868”. Ispod toga “Dovuče iz Žabljaka obitelj Ivana MIHALJEVIĆA iz\nZagoričana\, spomocju obitelji Mate MIHALJEVIĆA iz Potočana na 28 volovah”. \nPovijest liječništva u Bosni\, uz ljekaruše kojima su se bavili bosanski franjevci\,\nobilježena je i likom fra Mihovila Sučića. Dr. fra Mihovil Sučić\, liječnik i teolog\, u svom\nje liječničkom djelovanju primjenjivao suvremene metode liječenja\, služio se\nsuvremenom medicinskom literaturom i instrumentarijem u izoliranim bosanskim\nvrletima. Analizirajući njegovo liječničko djelovanje\, može se reći da je fra Mihovil\nSučić\, liječnik i kirurg\, u bosansko-hercegovačkoj zdravstvenoj zaštiti načinio\nprekretnicu\, budući da je on zdravstvenu zaštitu podigao na znanstvenu razinu.\nUnatoč teškim i nemirnim vremenima u kojima je živio i djelovao dr. fra Mihovil Sučić\,\nvremenima ispunjenim nepovjerenjem i podjelama\, s jasnom granicom između\npojedinih naroda i vjera\, on je istraživač koji je vođen radoznalošću\, koji je spreman\nna profesionalni izazov\, koji se upušta u nove zahvate\, koji liječi i pomaže svim\nbolesnicima bez obzira na njihovu vjeru\, spol ili socijalni status. \nU livanjskom Franjevačkom muzeju i galeriji kao trajna i draga uspomena na\ntog u svom poslu neumorna liječnika i kirurga čuvaju se: kožna torba sa zubarskim\ninstrumentima\, apotekarskom vagom\, žljebastom sondom\, iglama za punkciju i\nnoževima; zatim kirurški instrumenti\, anatomski atlas iz 1838. godine i 60 tomova\nstručnih knjiga na latinskom i talijanskom jeziku.
URL:https://kulturnihorizont.com/event/dr-fra-mihovil-sucic-26-6-1820-3-3-1865/2028-03-03/
CATEGORIES:Znamenite osobe
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://kulturnihorizont.com/wp-content/uploads/2025/03/2002-bista-dr-fra-mihovil-sucic-naslovnica.jpg
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20280320
DTEND;VALUE=DATE:20280321
DTSTAMP:20260404T072240
CREATED:20250320T220209Z
LAST-MODIFIED:20250320T220209Z
UID:10000128-1837123200-1837209599@kulturnihorizont.com
SUMMARY:Vladimir Džanko (20. 3. 1932. - 29. 8. 2018.)
DESCRIPTION:Vladimir Džanko\, slikar (Mladeškovci kraj Glamoča\, 20. III. 1932). Malu maturu položio u Livnu 1948\, Državnu školu za slikarstvo i umjetne zanate završio u Sarajevu 1953 (B. Subotić). Neko vrijeme radio kao scenograf u Narodnom pozorištu u Banjoj Luci te predavao u gimnaziji u Tuzli. Diplomirao na Akademiji primenjene umetnosti u Beogradu 1962 (V. Grdan – slikarstvo\, M. Zlamalik – plakat\, I. Tabaković – keramika). God. 1963. dolazi u Osijek\, gdje je do 1967. scenograf u HNK\, potom likovni pedagog\, od 1978. voditelj kolegija za predškolski odgoj na Pedagoškom fakultetu i od 1992. ravnatelj Galerije likovnih umjetnosti. — Najčešće slika uljem\, akvarelom i pastelom\, radi crteže olovkom i perom. U početnoj je fazi pod znatnim utjecajem akademije\, s izraženom linearnošću u oblikovanju slike. U Osijeku i u slavonskom podneblju taj utjecaj pomalo slabi. Iako rodom iz kamenita kraja\, Dž. se suživljuje s nizinskim krajolikom te slika slavonski pejzaž (šume\, polja\, vode) na intimistički način\, u lakoj rasvjeti na dalekim horizontima ili u oblačju. Prikazuje i kuće\, osobito seljačka dvorišta. Kompoziciju gradi tonovima boje (pretežito tamnozelene\, smeđe i sive)\, a potez mu je kista često brz\, leteći\, što slikama daje osobnu notu i draž trepetljivosti. Nasuprot idiličnu plenerizmu ranijih pejzaža\, njegove ratne vedute Osijeka (akvareli iz 1991) imaju obilježja ekspresivnoga kolorizma: ratna je kataklizma predočena u srazu snažno crvenih i plavih tonova i difuznoj strukturi motiva. Bavi se i ilustriranjem književnih djela. Samostalno je izlagao u Osijeku (1963–64\, 1966–67\, 1969\, 1976–77\, 1980\, 1982\, 1986\, 1988\, 1991)\, Našicama (1969)\, Vinkovcima (1975)\, Göteborgu (1977\, s I. Hermanom)\, Dubrovniku (1984)\, Đakovu (1987) i Nersingenu u Njemačkoj (1989). Sudjelovao na izložbama podružnice ULUH-a (HDLU-a) za Slavoniju (od 1966)\, na Bijenalu Slavonaca (od 1967)\, izložbama baranjske (od 1975) i iločke likovne kolonije (od 1977)\, izložbama Slavonski pejzaž XIX. i XX. stoljeća (Osijek 1976)\, Suvremeni osječki slikari i kipari (Osijek i Brantford u Kanadi 1977)\, Osječki ratni atelijer (Köln 1992) i dr. — God. 1970. dobio je Nagradu grada Osijeka za slikarstvo. \nVladimir Džanko\, Motiv iz Karlovca\, ulje na platnu\, 2005.
URL:https://kulturnihorizont.com/event/vladimir-dzanko-20-3-1932-29-8-2018/2028-03-20/
CATEGORIES:Znamenite osobe
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://kulturnihorizont.com/wp-content/uploads/2025/03/dzanko1.jpg
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20290105
DTEND;VALUE=DATE:20290106
DTSTAMP:20260404T072240
CREATED:20250104T215018Z
LAST-MODIFIED:20250104T222541Z
UID:10000043-1862265600-1862351999@kulturnihorizont.com
SUMMARY:Vojislava Kaić (26.8.1926. - 5.1.2015.
DESCRIPTION:Vojislava (Voja) Kaić rođena je 26. kolovoza 1926. u Livnu\, u uglednoj hrvatskoj katoličkoj obitelji Kaić. Rod Kaića je tijekom 19. i u prvoj polovini 20. stoljeća imao znatnu ulogu u društvenom\, vjerskom\, gospodarskom\, kulturnom i političkom životu livanjskog  kraja\, a preko života i djela  Voje dao je veliki značaj i u humanitarnom planu. Potvrđeni kao sposobni trgovci\, obrtnici\, zemljoposjednici\, hotelijeri\, gradonačelnici\, svećenici\, učitelji\, pokretači vrijednih akcija u vjerskom\, gospodarskom i kulturnom životu\, pridonosili su svekolikom napretku Livna i cijelog livanjskog kraja. Vojin djed Ante Kaić bio je višegodišnji ugledni gradonačelnik Livna\, dobrotvor\, borac za prava hrvatskog naroda\, vrlo poduzetan i uspješan trgovac.  Otac Mate Kaić\, rođen 8. listopada 1885. godine\, završio je klasičnu gimnaziju u Travniku\, koju je svojevremeno podigao i otvorio vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler. Majka Milka rođena Mutabžija rođena je 1895. godine u Starom Majdanu (Sanski Most)\, a  njezini su podrijetlom iz Like. Prije vjenčanja bila je učiteljica u Livnu 1917. i 1918. godine. Mato i Milka vjenčali su se 1920. godine u Banjoj Luci. \nVojin djed po ocu bio je trgovac\, a kad je on umro pred I. svjetski rat\, njezin otac Mate preuzima trgovinu\, a završio je i livanjsku trgovačku školu. Matko kao mladi trgovac pokušava hvatati korak s Europom. On je prvi rođeni Livnjanin koji se početkom 20. stoljeća počeo amaterski baviti fotografiranjem. Već 1903. godine nabavlja iz Beča foto-kameru\, koju je kći Voja s nekoliko sačuvanih ploča darovala muzejskoj zbirci franjevačkog samostana na Gorici u Livnu. Po sačuvanim fotografijama vidi se da je Mato Kaić imao istančan umjetnički osjećaj i za izbor motiva\, i za kut snimanja\, i osvjetljenje objekta. Zasigurno je u tome svoga udjela imalo i njegovo trajno drugovanje s Gabrijelom Jurkićem\, s kojim je prijateljevao još iz školskih klupa\, kad su išli u isti razred livanjske trgovačke škole. S njegovih fotografija Gabrijel Jurkić je napravio puno svojih slika.Mato bio je i vlasnik i prvog motorbicikla u Livnu\, koji je nabavio njegov otac Anto 1911. godine\, a motor je proizvela tvornica kotača u Neckarsulmu (Württemberg). Vojin otac je jedno vrijeme imao i svoju pilanu u šumi Koprivnici (između Kupresa i Bugojna). Godine 1932. napušta trgovinu\, i s obitelji preseljava iz centra Livna na svoje veliko imanje u Donjem Žabljaku predgrađu Livna. Svoje imanje prozvanim “Matin pod” uredio je tako stručno i znalački da je u cijelom livanjskom kraju služilo kao primjer uzorno uređenog gospodarstva. U ono vrijeme imao je sustav navodnjavanja. Mato je u voćnjaku imao 600 stabala raznovrsnih voćaka. Jadranski dnevnik iz Splita 20. rujna 1934. objavljuje članak dr. Ive Tudora\, livanjskog dopisnika Jadranskog lista pod naslovom ˝Na posjedu Mate A. Kaića u Žabljaku˝\, u kojem zapisuje: ˝Njegova kuća\, to je bogata literatura gospodarstva i voćarstva\, iz koje on dnevno uči\, da u praksi primjeni: stečeno znanje i iskustvo. … Kod njega su posađene najfinije europejske jabuke\, koje odlično uspijevaju ... Gospodin Kaić znači za naše malo mjesto najveće dobro. Njegov posjed predstavlja uzor u koji se može ugledati sav naš srez. Kad bi u svakom srezu bilo ovako vrijednih\, naprednih i požrtvovanih ljudi kao što je g. Kaić\, sigurno bi se osjetio u gospodarskom pravcu veliki napredak.˝ Da je Mato bio priznati poljoprivredni stručnjak potvrđuju i predavanja za puk koja je održavao iz tog područja. \nVoja je imala brata Vlatka\, rođenog 1924.\, koji je pohađao je realnu gimnaziju u Splitu\, a zadnju godinu u Sinju. Vlatko je stradao u ratnom vihoru II. svjetskog rata na križnom putu Bleiburga\, a obitelj nikada nije saznala da li je živ ili mrtav\, i samo je u vjeri mogla nositi taj bolni križ. Pisao je vrlo lijepe pjesme. Voja završava trgovačku akademiju u Banja Luci. Dolazi u Zagreb s namjerom da nastavi studij. No ratno vrijeme i prilike joj to nisu dopustile. Prošla je najveće stratište hrvatskog naroda\, Bleiburg\, ističe u riječi oproštaja  fra Josip\,  te svjedoči: ˝Bila je radosna kad bi čula da negdje netko recitira stihove: ´Kud je Hrvat prošao makovi su rujni po poljima cvali.´ Osobno sam doživljavao da su je ti stihovi vraćali godinama natrag u prošlost\, znala bi i suza poteći\, jer malo ih je koji su se vratili. Vjerom u Boga i jasnim pravcem u životu znala se snaći i onda kad joj prilike nisu baš davale puno mogućnosti.˝  Voja se vraća u Livno da bude pri ruci roditeljima. Radi kao službenik u kancelariji rudnika\, a zatim u banci. ˝Posvećuje se poslu\, pomoći roditeljima u obitelji\, molitvi i činjenju dobra drugima. Resi je savjesnost i marljivost u obavljanju dužnosti\, rijetka toplina duše\, osjetljivost prema drugima\, uljudnost\, otmjenost\, kultura ophođenja\, gostoljubivost\, bogoljublje\, domoljublje i čovjekoljublje. Izrazito bistra uma\, lucidna˝\, ističe u oproštajnoj riječi provincijalka s. Anemarie. U domaćinstvu obitelji Kaić kroz dugi niz godina pomaže Ivka Jelčić\, koja ostaje s Vojom i nakon smrti njezinih roditelja.  Otac Mato je umro 25. veljače 1967.\, a majka Milka 1979. godine. \nNakon smrti dobrih i plemenitih roditelja\, te umirovljenja\, Voja se još više posvećuje Gospodinu. Kroz sav život živi i osjeća Crkvu. Imala je stan u Zoranićevoj ulici u Splitu\, u kojem je povremeno živjela. Jednog dana dobila je od susjede Marije Pera u Splitu sličicu na kojoj je lik nadbiskupa Josipa Stadlera\, prvog vrhbosanskog nadbiskupa i utemeljitelja Družbe sestara Služavki Maloga Isusa i njegov kratki životopis\, koju je dobila od gđe Marije Pešić iz Omiša\, Prijateljice Malog Isusa. Marija Pera tu sličicu daje Voji\, jer je ona iz Bosne\, a ovo je njezin nadbiskup\, i pomislila je kako će se ona tome obradovati. Kad je Voja pročitala kratki životopis tada se sjetila da joj je majka\, koja je pohađala učiteljsku školu u Sarajevu\, pripovijedala o prvom vrhbosanskom nadbiskupu Stadleru kao velikom i svetom čovjeku. U ovom dijelu Bosne i Hercegovine nije bilo njegovih sestara i Voja je poželjela kako bi bilo lijepo da u njezinoj kući bude kapelica posvećena Djetetu Isusu i da tu žive sestre Služavke Maloga Isusa\, koje će tu svakodnevno slaviti Boga. Voja preko susjede gđe Marije Pera i gđe Marije Pešić stupa u kontakt sa s. Eduardom Marić\, Služavkom Malog Isusa\, koja je u Omišu vodila Prijatelje Malog Isusa pa ju je gđa Pešić dobro poznavala. Razgovarale su o Vojinoj želji i namjeri\, s kojom Voja upoznaje i Vrhovnu upravu Družbe sestara Služavki Malog Isusa. Voja svoju stojnu i gospodarsku kuću\, sa svim pripadajućim prostorom dariva Splitskoj Provinciji sv. Josipa Družbe sestara Služavki Malog Isusa. Sestre su na tom prostoru sagradile još jednu kuću i tako je imanje obitelji Mate Kaića preko njegove kćerke Vojislave postalo Duhovni centar Kuća Djeteta Isusa u Livnu. Banjalučki biskup mons. Franjo Komarica blagoslovio je kuću 29. listopada 2006.\, a 14. kolovoza 2012. godine posvetio je oltar\, blagoslovio i otvorio veliku kapelu i kuću 3 Djeteta Isusa. Tom zgodom biskup ističe kako je Božja providnost\, preko plemenite gđice Voje Kaić\, učinila da sestre Služavke Malog Isusa dođu u ovaj dragi livanjski kraj\, da u ovom kutu banjalučke biskupije bude duhovna oaza\, mjesto održavanja susreta i duhovnih vježbi za sestre\, za  njihove vanjske suradnike Prijatelje Malog Isusa\, za mlade\, djecu\, obitelji i duhovne skupine livanjskog kraja i šire. Fra Josip je u riječi oproštaja naglasio\, da je teta Voja ˝znala u nestalnostima života biti strpljiva\, odvažiti se na neke putove koji su mnogima drugim bili su strani ili čak neshvatljivi. Jedan od tih putova bio je ulazak u njezin život sestara Malog Isusa. … Bilo je to samo onako kako je ona znala\, tiho\, nenametljivo\, samo je ona prepoznala u tome Božju providnost. Samo je ona imala na umu da dovede sestre iz raznih krajeva naše Domovine i šire\, u svoje Livno i u svoj Žabljak. Samo je ona osjetila onu ljetnu milinu i blagost\, tišinu blagog vjetra i opuštajući zvuk vode. Znala je i vjerovala naša pokojnica svojim pronicavim srcem da će tu biti mjesto molitve\, kajanja\, praštanja\, nalaženja Boga.˝ Fra Josip je zahvalio Bogu što imamo šansu biti svjedoci pravih i ispunjenih života kakav je bio život tete Voje\, te zaključio: ˝Teško je predstaviti sve terete i nevolje koje je za života morala svladati ova starica\, no bila je okićena strpljivošću\, povjerenjem\, razumijevanjem i ljubavlju\, plemenitošću. Ona je onu rečenicu iz evanđelja da se ne brinemo tjeskobno stvarno pretočila u život. Iz onoga što sam ju poznavao vidio sam ženu s osmjehom na licu\, koja je zračila ne namještenim\, nego unutrašnjim zadovoljstvom.˝ \nDolaskom sestara Služavki Malog Isusa u Žabljak Voja živi sa sestrama. Sretna i radosna što je Isus u presvetom oltarskomu sakramentu stalno u njihovoj sredini\, da može doći u kapelu i tu se moliti. ˝Voja je bila duša molitve i djetinje predanosti  Bogu. Redovito prati život i zbivanja u Crkvi i svijetu\, preko hrvatskog radija i televizije\, čitanjem crkvenog tiska\, te u molitvu uključuje potrebe Crkve i svijeta\, a osobito svog ljubljenog Livna i njegovih građana. Strpljiva u bolesti i nemoći\, a bistra uma do zadnjeg daha. Zahvalna i za najmanje učinjenu uslugu. S Bogom je živjela i u Bogu uvijek pripravna za odlazak u kuću Očevu. U njezinim bistrim svijetlim očima zrcalilo se nebo\, čitao se odsjaj traženja i praćenja zvijezde koja vodi k Isusu i radost da ga je našla˝\, posvjedočila je provincijalka s. Anemarie. Smrću dobre i plemenite tete Voje odlazi iz naše sredine jedna generacija obitelji Kaić\, ali ona ostavlja jedan trajni\, snažni i prepoznatljivi pečat među nama\, u povijesti grada Livna\, a i izvan granica Bosne. Obitelj Kaić nastavlja živjeti u Duhovnom centru Malog Isusa u Žabljaku\, u svima koji u njemu žive i koji u njemu budu živjeli i radili\, tu se duhovno krijepili i nalazili okrepu duše i tijela\, naglasila je u zaključnoj misli oproštaja provincijalka s. Anemarie.
URL:https://kulturnihorizont.com/event/vojislava-kaic-26-8-1926-5-1-2015/2029-01-05/
CATEGORIES:Znamenite osobe
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://kulturnihorizont.com/wp-content/uploads/2025/01/Vojislava-Kaic.jpg
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20290108
DTEND;VALUE=DATE:20290109
DTSTAMP:20260404T072240
CREATED:20250109T110640Z
LAST-MODIFIED:20250109T110640Z
UID:10000048-1862524800-1862611199@kulturnihorizont.com
SUMMARY:fra Miroslav Džaja (8.1.1885. - 14. 12. 1972.)
DESCRIPTION:Fra Miroslav Džaja\, hrvatski i bosanskohercegovački pisac i crkveni povjesničar\, rođen je 8. siječnja 1885. godine u mjestu Koprivnica kraj Kupresa. Osnovnoškolsku naobrazbu stekao je u Kupresu i Livnu\, četiri razreda gimnazije je pohađao u Gučoj Gori kraj Travnika\, dva u Visokom\, dok je filozofsko-teološki studij završio u Livnu i Gučoj Gori 1908. U Franjevački red stupio je 1902\, a svećenik postao 1907. \nBio kapelan u Jajcu\, župnik u Dobretićima\, Varešu\, Docu\, Vitezu\, Travniku i Brestovskom\, gvardijan u Fojnici i Visokom 1931–38. te definitor Bosne Srebrene. Putovao 1937. u Bugarsku i Carigrad. Da bi potaknuo izvanškolski kulturni rad mladih franjevaca\, u studentskim danima sa Zvonkom Mikićem izradio je Nacrt ili pravilnik Akademije za studente i bogoslove u Livnu. U njihovu društvu »Jukić« surađivao je s Narcisom Jenkom. Objelodanio je nekoliko pjesama te pisao članke religioznog i povijesnog sadržaja u Glasniku sv. Ante (1912–17\, 1919–20\, 1924–27\, 1931 –35\, 1941)\, Serafinskom perivoju (1912)\, Anđelu čuvaru (1917\, 1919\, 1921)\, Našoj misli (1918–19)\, kalendaru Napredak (1923\, 1925\, 1927\, 1931)\, Kalendaru sv. Ante (1926\, 1933–34\, 1945)\, Franjevačkom vjesniku (1929\, 1933–34)\, Bosni Srebrenoj\, Dobrom Pastiru (1960\, 1962\, 1966\, 1973) i Našim ognjištima (1970). \nOsim rukopisa\, samostanskom arhivu u Gorici kraj Livna ostavio je vrijednu zbirku starih fotografija\, poštanskih maraka i arhivske građe. \nFra Miroslav Džaja je preminuo u Franjevačkom samostanu Gorica – Livno\, 14. prosinca 1972. godine. \nZbornik radova fra Miroslava Džaje nazvan “Fra Mirkova čitanka” objavljen je o pedesetoj obljetnici njegove smrti\, 2022. godine. Knjigu su priredili fra Marijan Karaula i vlč. dr. Dubravko Turalija\,a predstavljena je u Livnu i Kupresu. \nPrema riječima jednog od priređivača vlč. dr. Dubravka Turalije\, Fra Mirkova ili Džajina čitanka zbirka je objavljenih i neobjavljenih radova nadaleko poznatoga i uglednoga franjevca fra Miroslava Džaje koji je rodom s Kupresa\, ali je svojom radoznalom prirodom mnogo toga novoga otkrio i zapisao ne samo o Kupresu nego i o Šujici\, Livnu\, Gučoj Gori\, Docu kod Travnika\, Sarajevu\, Dobretićima\, Jajcu i još nekim krajevima Bosne u kojima je pastoralno djelovao. U svojih 88 godina života\, 70 godina redovništva\, a toliko i pisanog stvaralaštva\, pisao je o svemu – o narodnim običajima i pjesmama\, o narodnim pričama i legendama\, o istinitim događajima i pripovijestima te o svojim osobnim povijesnim otkrićima iz starih samostanskih matica te svojim zapažanjima i sjećanjima. Zato se s pravom smatra istraživačem\, arheologom\, etnologom\, povjesničarom te vrsnim pripovjedačem i pjesnikom svojega vremena. Da je bio doajen među intelektualcima prve polovine 20. st.\, najbolje pokazuje suradnja s najpoznatijim hrvatskim povjesničarem toga doba vlč. dr. Krunoslavom Draganovićem\, ali i druženje s tada najistaknutijim piscima i pjesnicima kao što su Izidor Poljak\, Vladimir Nazor\, Velimir Deželić\, Dragutin Domjanić\, Milan Pavelić i Ivan Merz – vodeći intelektualac toga vremena – s kojim je dijelio ne samo prijateljevanje nego i iste stavove. \n– Fra Miroslav je ponajprije bio revan redovnik i častan svećenik čiji se stvaralački rad ne svodi samo na famoznu svima poznatu monografiju “Sa Kupreške visoravni” nego i na brojna druga djela i zabilježbe koje vrijedi znati\, a koje ćete moći čitati u novoj knjizi. Uz njegovu upotpunjenu biografiju\, tu se nalazi i izbor njegovih sakupljenih narodnih pjesama za gusle iz Kupresa i okolice\, ali i mala zbirka njegove vlastite pjesničke ostavštine. U knjizi su također članci o različitim mjestima i događajima diljem Bosne\, zatim putopisi i hodočašća\, predaje i pripovijesti\, osvrti i zapažanja\, uspomene i spomenice\, starine i običaji te narodne poslovice i zagonetke. Kada se sagleda Džajin cjeloviti opus\, bez imalo preuzetnosti može se reći da ono što je Josip Flavije bio za Palestinu\, Porfirogenet za Bizant\, Evliya Çelebi za Tursko Carstvo\, što je bio Claudio Magris za Austro-Ugarsku Monarhiju i fra Grgo Martić za Bosnu u 19. st.\, to je bio fra Miroslav Mirko Džaja za Bosnu u 20. stoljeća. Tu svoju stvaralačku svestranost zahvaljuje čudesnom izlječenju zagovorom sv. Ante\, kojemu je zauzvrat obećao napisati trinaest članaka u katoličkom mjesečniku “Glasnik sv. Antuna Padovanskog”. Međutim\, umjesto trinaest\, napisao je tri puta tristo\, što objavljenih\, što neobjavljenih lirskih i proznih radova – napisao je o knjizi vlč. dr. Dubravko Turalija koji je\, uz fra Marijana Karaulu\, jedan od priređivača ove uistinu vrijedne publikacije. \nPoučni tekstovi \nKnjiga je s opravdanim razlogom nazvana “Fra Mirkova čitanka” jer sadrži zbirku autorovih odabranih književnih\, pjesničkih\, znanstvenih\, narodno-popularnih\, poučnih i pučkih tekstova koji služe ne samo kao zanimljivo nego i poučno štivo. Knjiga zadovoljava sve visoke zahtjeve\, kako one sadržajne tako i didaktičko-metodičke\, estetske\, komunikacijske i praktično-uporabne. Po namjeri je prilagođena svim dobima\, a prema predmetnom sustavu komotno može biti dopuna\, čak i školskim povijesno-književnim priručnicima. \nDJELA:\n\nSa Kupreške visoravni. Otinovci—Kupres 1970.\nPougarje i njegova okolica (monografija\, 1995.)\nčlanci i studije o povijesti školstva bosanskih franjevaca\, prilozi vjerskog sadržaja\, priče i pjesme – u periodici.
URL:https://kulturnihorizont.com/event/fra-miroslav-dzaja-8-1-1885-14-12-1972/2029-01-08/
CATEGORIES:Znamenite osobe
ATTACH;FMTTYPE=image/png:https://kulturnihorizont.com/wp-content/uploads/2025/01/fra-Miroslav-Dzaja.png
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20290121
DTEND;VALUE=DATE:20290122
DTSTAMP:20260404T072240
CREATED:20250121T082201Z
LAST-MODIFIED:20250121T082201Z
UID:10000056-1863648000-1863734399@kulturnihorizont.com
SUMMARY:Slavko Gotovac (7.10.1930. - 21. 1. 1999.)
DESCRIPTION:GOTOVAC\, Slavko\, publicist (Kablići kraj Livna\, 7. X. 1930 — Livno\, 21. I. 1999). Učiteljsku školu započeo u Travniku\, a završio u Mostaru 1952. Od 1950. službenik u Livnu a od 1959. novinar sarajevskog dnevnika Oslobođenje; najprije je dopisnik iz jugozapadne Bosne (1959–75)\, zatim iz Splita (1975–82)\, a do mirovine 1988. urednik je rubrike reportaže. Potom živi u Livnu. Objavio je četiri knjige reportaža\, feljtona i priča\, većinom prethodno objavljenih u novinama. Zanimala ga je sudbina »malih ljudi« te emigranata. U knjizi Stope kroz kuću pisao o splitskim kazališnim glumcima. Kritičari su u njegovim tekstovima primijetili dokumentiranost\, individualizirani jezik i dinamični dijalog. Pisao je također scenarije za kratkometražne i dokumentarne filmove te TV reportaže. (Hrvatski biografski leksikon) \n* * * \nIz pera Rapke Ormana\n„Slavko Gotovac – to nije jedan čovjek“\, rekao je\, onomad\, Abdulah Sidran na književnoj večeri u Livnu. U stvari\, pjesnik je citirao svoju majku\, koja je\, očito\, rado čitala gotovo sve što Gotovac napiše. \nCitat je nastao u vrijeme Zimske olimpijade u Sarajevu (1984.)\, kada je Slavko\, vozeći se trojkom\, iz dana u dan lovio likove i teme za svoje reportaže (Sarajevski krug trojkom)\, a ujutro ih\, taze\, na stranice Oslobođenja\, puštao s pera. \nSlavko Gotovac\, istina\, to nije jedan čovjek\, to je čovjek i majstor\, čovjek i stol (u livanjskom hotelu Dinara jedan stol zovemo Slavkovim)\, čovjek i vertikala (to znaju vjetrovi\, politički naročito)\, čovjek i ljudi oko njega… \nSlavko Gotovac ne može bez ljudi: traže se međusobno – iz potrebe\, mahsuz\, sretnu se u prolazu\, na ulici\, u kavani\, na drumu\, pod čergom\, na groblju\, u kući\, na planini… Začas krene razgovor\, poteče priča. \nGotovčevi sugovornici (junaci\, likovi reportaža) uvijek imaju šta da kažu – o sebi i o drugima\, o tugama i radostima\, o ljudima i vremenima… Sve je to tako obično\, a neobično; prosto\, a nesvakidašnje; jednostavno\, a tako mudro. \nPriča\, naravno\, prolazi kroz filter\, majstor prosijava zrnca pijeska\, prebire i brusi\, stavlja u (kon)tekst\, pa je sve na svom mjestu – ništa suvišno\, ništa nedostatno. Biser nanizan\, sklopljen mozaik. \nSlavkovi junaci su od krvi i mesa – dišu i uzdišu\, pjevaju i podvriskuju\, misle i rade\, piju i bekrijaju\, galame i šapću\, umiju da umuju\, znaju da pričaju\, ganu do suza\, otope do miline… \nListam petu knjigu Slavka Gotovca – Bijele duše\, punim dušu. Zapisujem likove: Zajko Ramin\, Ranko Bobušić Car\, Nenad Kaić Kaja\, Jovan Sundečić\, Ivka Tadić\, Salih Burza\, Narcis Jenko\, Slavka Bralo\, Ervin Šinko\, Dedo Kujundžija\, Fikret Ibrahimpašić Fićo\, Vlado Marjanović… Znam (za) te ljude\, a ne znam. Otkriva mi ih Slavko Gotovac. \nNaiđem na ptice – ždralovi\, golubovi\, paunovi\, slavuji… Obično\, a neobično; znam\, a ne znam. Otkriva mi ih Slavko Gotovac. \nZastanem na stranicama zdanja: Vrepčev han\, kavana Park… Otvorene odaje vremena\, zanosna noćna muzika\, o mladosti… \nJedna reportaža završava ovako: „Ako čovjeku ne možeš pomoći\, bar ga saslušaj.“ Druga: „Lijepo je sresti ljude koji nikad ne priznaju poraz.“ Treća: „A ti\, hanuma\, najprije pobacaj u Miljacku snahine pilule protiv začeća\, i prostri im slame\, ja ti garantiram da će biti unučadi…“ Pri kraju jedne stoji: „U životu je važno dobro uzdahnuti; tih ljudskih uzdaha\, kaže Mile Janjić\, sve je manje\, ljudi sve više škrguću zubima i izgovaraju psovke.“ \nKada bi se na jednom mjestu skupili svi likovi Slavkovih reportaža\, bio bi to impozantan skup\, neobična galerija\, plet i koloplet – likovi sišli s listova\, ljudi pokuljali iz života. Neznani\, a znani; znani\, a neznani. \nNeki likovi su\, jedrinom priče\, prerasli jedan mali format\, pa im Slavko\, ne bez razloga\, otvara nove stranice reportaže (Car Ranko Bobušić\, Fikret Ibrahimpašić Fićo…). Neki su\, opet\, iz reportaže prešli na kratkometražnu filmsku vrpcu (filmovi Ratka Orozovića)\, progovorili puninom života\, osvojili publiku (Car Ranko Bobušić)… \nŠta još reći? Ništa. Reportaže\, jasno i likovi\, o sebi najbolje govore vlastitim slovom. \nFRAGMENTI / PTICE\nPriča Šimun V.: Kad ždralovi sele sa sjevera na jug ili s juga na sjever\, dogo­di se da neki među njima onemoća\, te počne zaostajati. Tada društvo uspori let i sačeka ga\, i nađe mu mjesto u jatu na kom se leti s najmanje napora\, i krenu dalje. Onaj što se bio umorio opet počne zaostajati i ptice ga premjeste na još bolje mjesto\, ali onemoćali ždral sve sporije zamahuje krilima. Onda se zdravi ždralovi okome na bolesnog\, kljucaju ga po glavi nemilosrdno\, dok posve ne sklopi krila i ne počne se strmoglavljivati.  (POSUSTALI ŽDRALOVI) \nU mene su čisti golubovi pismonoše\, svaki vrijedi zlata koliko je težak. Njemački se kaže “briftaube”. (…) Moji golubovi lete i do 120 kilometara na sat. I nemoj se naći uvrijeđen\, da te naučim da postoje sportski golubovi\, pismonoše\, visokoletači i prevrtači\, pa džinovski golubovi\, pa kokošari\, dobošari\, gušani\, gaćani\, kovrčavi golubovi\, galebići\, bradavičari\, kratkokljuni ukrasni golubovi… E\, sad svaku tu skupinu podijeli na desetak vrsta\, moraš da im znaš mane i vrline. Meni je jedan Mađar prodao par pismonoša i naučio me kako da ih hran­im\, čistim\, treniram\, razmnožavam\, kako da ih gledam. Nema toga da im daješ tortu i lebac\, taj bi te Mađar Pišta gađao iz dvocijevke. Golubu pismonoši treba oljušten ječam\, lan\, pšenica\, grašak\, repica\, konoplja\, živa je to muka\, ima speci­jalna prodavnica… Razumiješ? Golub i golubica se razdvajaju\, žive u samicama da bi se jedno drugog što više zaželjelo. Samo će tako najkraćim putem letjeti u golubarnik\, u svoje gnijezdo gdje sa istom čežnjom čeka partner ili partnerica. Kakva je to sreća i umiljavanje! A moja Azra gleda i plače i žali što ja nisam golub da joj doletim. Ooo\, ‘bem te živote\, kompliciran li si. \n* * * \nTada su od onog mađarskog golubara iz Bečkereka kupili par golubova pis­monoša od kog se razmnožilo veliko jato. Dogovorili su se da Azra čuva kuću i golubarnik\, a Fazlija neka čergari i neka nosi kaveze s najboljim golubovima letačima\, i neka sa putovanja pušta jednog po jednog s kratkim porukama: gdje je\, kako je\, kuda će dalje i kada će kući\, i neka kaže da je voli. Ne zna se da li je Fazlija uzbuđeniji kad pušta goluba ili Azra kad ga dočekuje. Prislanjaju “božansku pticu” uz lice i ljube joj kljun i ono njihovo staklasto-biserno oko.  \n (GOLUBOVI NAD ČERGOM)  \nŠta ti imam sad reći? Smrti se više ne bojim\, jer me neće\, jer sam ostario\, ostao sam sam k’o vuk\, izgubio rahatluk. Ona te ščepa kad počneš uživati. Napravio sam kuću\, uveo vodu\, kupio auto k’o lutku i dočekao penziju – a žena mi umrije… Pazi ovo:volio sam pitome golubove prevrtače i visokoletače\, imao sam golubarnik i topio se od miline gledajući ih. Kad mi je žena umrla\, pratili su pogrebnu povorku do groblja\, kružili su iznad nas sve dok je nismo pokopali. Onda su se i oni razletjeli\, golubarnici su ostali prazni… \n* * * \nPitomi golubovi su i nedavno kružili iznad zastinjskog groblja – Livnjaci su sahranjivali šoferskog cara Ranka Bobušića. \n(UMIRANJE NA RATE) \nSvirao je i u “Parku”. Uzoru\, prije rose\, da lak i žice na violini ne ovlaže\, vodile su ga noćobdije ispod starih vrba i jablanova uz “malu Riku” da bigliše na najtanjoj violinskoj žici i na muzički dvoboj izaziva slavuje\, koji su još spavali u grmlju i u krošnjama vrba. Bio je to dvoboj kakav se ne pamti\, a trajao bi sve dok ptice ne bi počele padati s drveća od umora i zanesenosti\, poput kamenja. (U PONOĆ DAME BIRAJU) \nStariji Livnjaci i dan-danas spominju raskošne paunove u dvorištu obližnje upravne zgrade Poljoprivredne stanice (…) koji su pred kišu glasno kriještali\, kao da će biblijski potop. Paunovi kriješte\, a zakupac “Parka” drži se za glavu i kune. Paunovi su malokad omanuli u svojim ptičijim prognozama.  (U PONOĆ DAME BIRAJU) \n* * * \nSTOL SLAVKA GOTOVCA\nstol je tvoja os sidro u luci more tiho mirno \nponekad kad zapuše bura i burno i burno naravno \nstol kaže gdje si tajnica i govornica pouzdana \nu zenit odvede dan u svako doba godine \n  \nstol se nalazi u kutu (i nikom na putu) \ns velikog stakla često slete krilca sunca \nna stol ko na pamet padnu zlatni ključi sjećanja \npospu zrnca života jednostavna topla \n  \nispred je bašta i kad ljeto iznese stolove \nstol tvoj iziđe sjenom se krošnje zaodjene \nza njim ti sjediš i dišeš čist zrak \n(kad je već takav dišeš zrak čist) \n  \nljudi dolaze za tvoj stol i on ih prima za se \nu mir uvodi ako su nemirni glasu otvara slavine \npa curi mlaz svjetla dana pa prosto teče riječ \n  \nkad ljudi odu od stola stol zašuti a potom \ns njihovim likom u knjige novi listovi uđu \n  \n  \n 
URL:https://kulturnihorizont.com/event/slavko-gotovac-7-10-1930-21-1-1999/2029-01-21/
CATEGORIES:Znamenite osobe
ATTACH;FMTTYPE=image/webp:https://kulturnihorizont.com/wp-content/uploads/2025/01/slavko_gotovac_livno.webp
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20290124
DTEND;VALUE=DATE:20290125
DTSTAMP:20260404T072240
CREATED:20250124T190931Z
LAST-MODIFIED:20250124T201151Z
UID:10000063-1863907200-1863993599@kulturnihorizont.com
SUMMARY:Obljetnica utemeljenja KUD "Rudine" Vidoši
DESCRIPTION:Ideja\, da se formira kulturno umjetničko društvo o župi Vidoši\, stara je nekoliko godina\, da bi se ozbiljnije počelo razmišljati pred Božić 2009. godine\, točnije polovica XII. Mjeseca 2009. godine.\nPrvi sastanak (inicijativa) održan je polovicom prvog mjeseca 2010. godine\, u prostorijama župne kuće u Vidošima\, na kojoj je nazočilo oko 50-ak župljana\, župnik fra Pere Kuliš i župni vikar fra Božidar Blažević.\nNa tom sastanku izabran je Inicijativni odbor (Stipe Bandov\, Josip Perković\, Magdalena Čečura\, Zoran Čečura\, Tatjana Sučić i Anđelka Mandić) koji su imali zadatak obaviti sve pripremne radnje oko formiranja KUD-a\, tj pripremiti Izbornu Skupštinu.\n\n\nIzborna Skupština je zakazana za 24.siječanj 2010. godine\, na kojoj bilo 120 osoba članova skupštine. Donošenjem Odluke o formiranju kulturno umjetničkog društva «Rudine» župa Vidoši\, i svih potrebitih akata i upravnih tijela\, započelo se prvim koracima\, a to je registracija društva i sve potrebite dokumentacije za nesmetan rad i funkcioniranje društva.\nIzbornoj Skupštini nazočili su fra Božidar Blažević i predsjednici te predstavnici kulturno umjetničkih društava iz Livna\, HKUD Dinara\, KUD Podinarije i KUD Kamešnica\, koji su zaželjeli uspješan i dug rad Društva.
URL:https://kulturnihorizont.com/event/obljetnica-utemeljenja-kud-rudine-vidosi/2029-01-24/
CATEGORIES:Kalendar
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://kulturnihorizont.com/wp-content/uploads/2025/01/461937193_3906857786262185_3694788633243909376_n.jpg
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20290128
DTEND;VALUE=DATE:20290129
DTSTAMP:20260404T072240
CREATED:20250128T201056Z
LAST-MODIFIED:20250128T201056Z
UID:10000069-1864252800-1864339199@kulturnihorizont.com
SUMMARY:fra Pavao Posilović (1597. - 28. 1. 1657.)
DESCRIPTION:Pavao Posilović (Glamoč\, oko 1597. – Rama\, 28. 1. 1657.)\, je bio hrvatski franjevac\, književnik i biskup iz Bosne i Hercegovine.  \nPavao Posilović rođen je krajem 16. stoljeća u Glamoču\, Tropolje. Franjevačkom redu je pristupio u Visovcu te odlazi na studije u Italiju. Nakon diplomiranja iz filozofije i teologije vraća se u franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu. Dana 16. lipnja 1642. imenovan je za skradinskog biskupa te 7. rujna iste godine i zaređen. Glavni posvetitelj je tada bio talijanski kardinal Giovanni Battista Maria Pallotta\, a suposvetitelji Alfonso Gonzaga i Patrizio Donati. Nakon toga je bio upravitelj upražnjenih biskupija u ugarskom dijelu pod turskom vlašću. Dana 25. listopada 1655. imenovan je za duvanjskog biskupa. Kao apostolski vikar boravio je u Slavoniji. \nPavao je napisao dvije knjige bosančicom: \n\nCvijet od kriposti duhovni i tilesnije prikoristan svakomu virnomu krstjaninu koji ga šti često (Venecija\, 1647.)\nNaslađenje duhovno\, koji želi dobro živiti\, potom toga dobro umriti (Venecija\, 1639.; 1682.).\n\n 
URL:https://kulturnihorizont.com/event/fra-pavao-posilovic-1597-28-1-1657/2029-01-28/
CATEGORIES:Znamenite osobe
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://kulturnihorizont.com/wp-content/uploads/2025/01/Nasledenje_duhovno-378_large.jpeg
END:VEVENT
END:VCALENDAR