Vojislava Kaić (26.8.1926. – 5.1.2015.
Vojislava (Voja) Kaić rođena je 26. kolovoza 1926. u Livnu, u uglednoj hrvatskoj katoličkoj obitelji Kaić. Rod Kaića je tijekom 19. i u prvoj polovini 20. stoljeća imao znatnu ulogu u društvenom, vjerskom, gospodarskom, kulturnom i političkom životu livanjskog kraja, a preko života i djela Voje dao je veliki značaj i u humanitarnom planu. Potvrđeni kao sposobni trgovci, obrtnici, zemljoposjednici, hotelijeri, gradonačelnici, svećenici, učitelji, pokretači vrijednih akcija u vjerskom, gospodarskom i kulturnom životu, pridonosili su svekolikom napretku Livna i cijelog livanjskog kraja. Vojin djed Ante Kaić bio je višegodišnji ugledni gradonačelnik Livna, dobrotvor, borac za prava hrvatskog naroda, vrlo poduzetan i uspješan trgovac. Otac Mate Kaić, rođen 8. listopada 1885. godine, završio je klasičnu gimnaziju u Travniku, koju je svojevremeno podigao i otvorio vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler. Majka Milka rođena Mutabžija rođena je 1895. godine u Starom Majdanu (Sanski Most), a njezini su podrijetlom iz Like. Prije vjenčanja bila je učiteljica u Livnu 1917. i 1918. godine. Mato i Milka vjenčali su se 1920. godine u Banjoj Luci.
Vojin djed po ocu bio je trgovac, a kad je on umro pred I. svjetski rat, njezin otac Mate preuzima trgovinu, a završio je i livanjsku trgovačku školu. Matko kao mladi trgovac pokušava hvatati korak s Europom. On je prvi rođeni Livnjanin koji se početkom 20. stoljeća počeo amaterski baviti fotografiranjem. Već 1903. godine nabavlja iz Beča foto-kameru, koju je kći Voja s nekoliko sačuvanih ploča darovala muzejskoj zbirci franjevačkog samostana na Gorici u Livnu. Po sačuvanim fotografijama vidi se da je Mato Kaić imao istančan umjetnički osjećaj i za izbor motiva, i za kut snimanja, i osvjetljenje objekta. Zasigurno je u tome svoga udjela imalo i njegovo trajno drugovanje s Gabrijelom Jurkićem, s kojim je prijateljevao još iz školskih klupa, kad su išli u isti razred livanjske trgovačke škole. S njegovih fotografija Gabrijel Jurkić je napravio puno svojih slika.Mato bio je i vlasnik i prvog motorbicikla u Livnu, koji je nabavio njegov otac Anto 1911. godine, a motor je proizvela tvornica kotača u Neckarsulmu (Württemberg). Vojin otac je jedno vrijeme imao i svoju pilanu u šumi Koprivnici (između Kupresa i Bugojna). Godine 1932. napušta trgovinu, i s obitelji preseljava iz centra Livna na svoje veliko imanje u Donjem Žabljaku predgrađu Livna. Svoje imanje prozvanim “Matin pod” uredio je tako stručno i znalački da je u cijelom livanjskom kraju služilo kao primjer uzorno uređenog gospodarstva. U ono vrijeme imao je sustav navodnjavanja. Mato je u voćnjaku imao 600 stabala raznovrsnih voćaka. Jadranski dnevnik iz Splita 20. rujna 1934. objavljuje članak dr. Ive Tudora, livanjskog dopisnika Jadranskog lista pod naslovom ˝Na posjedu Mate A. Kaića u Žabljaku˝, u kojem zapisuje: ˝Njegova kuća, to je bogata literatura gospodarstva i voćarstva, iz koje on dnevno uči, da u praksi primjeni: stečeno znanje i iskustvo. … Kod njega su posađene najfinije europejske jabuke, koje odlično uspijevaju ... Gospodin Kaić znači za naše malo mjesto najveće dobro. Njegov posjed predstavlja uzor u koji se može ugledati sav naš srez. Kad bi u svakom srezu bilo ovako vrijednih, naprednih i požrtvovanih ljudi kao što je g. Kaić, sigurno bi se osjetio u gospodarskom pravcu veliki napredak.˝ Da je Mato bio priznati poljoprivredni stručnjak potvrđuju i predavanja za puk koja je održavao iz tog područja.
Voja je imala brata Vlatka, rođenog 1924., koji je pohađao je realnu gimnaziju u Splitu, a zadnju godinu u Sinju. Vlatko je stradao u ratnom vihoru II. svjetskog rata na križnom putu Bleiburga, a obitelj nikada nije saznala da li je živ ili mrtav, i samo je u vjeri mogla nositi taj bolni križ. Pisao je vrlo lijepe pjesme. Voja završava trgovačku akademiju u Banja Luci. Dolazi u Zagreb s namjerom da nastavi studij. No ratno vrijeme i prilike joj to nisu dopustile. Prošla je najveće stratište hrvatskog naroda, Bleiburg, ističe u riječi oproštaja fra Josip, te svjedoči: ˝Bila je radosna kad bi čula da negdje netko recitira stihove: ´Kud je Hrvat prošao makovi su rujni po poljima cvali.´ Osobno sam doživljavao da su je ti stihovi vraćali godinama natrag u prošlost, znala bi i suza poteći, jer malo ih je koji su se vratili. Vjerom u Boga i jasnim pravcem u životu znala se snaći i onda kad joj prilike nisu baš davale puno mogućnosti.˝ Voja se vraća u Livno da bude pri ruci roditeljima. Radi kao službenik u kancelariji rudnika, a zatim u banci. ˝Posvećuje se poslu, pomoći roditeljima u obitelji, molitvi i činjenju dobra drugima. Resi je savjesnost i marljivost u obavljanju dužnosti, rijetka toplina duše, osjetljivost prema drugima, uljudnost, otmjenost, kultura ophođenja, gostoljubivost, bogoljublje, domoljublje i čovjekoljublje. Izrazito bistra uma, lucidna˝, ističe u oproštajnoj riječi provincijalka s. Anemarie. U domaćinstvu obitelji Kaić kroz dugi niz godina pomaže Ivka Jelčić, koja ostaje s Vojom i nakon smrti njezinih roditelja. Otac Mato je umro 25. veljače 1967., a majka Milka 1979. godine.
Nakon smrti dobrih i plemenitih roditelja, te umirovljenja, Voja se još više posvećuje Gospodinu. Kroz sav život živi i osjeća Crkvu. Imala je stan u Zoranićevoj ulici u Splitu, u kojem je povremeno živjela. Jednog dana dobila je od susjede Marije Pera u Splitu sličicu na kojoj je lik nadbiskupa Josipa Stadlera, prvog vrhbosanskog nadbiskupa i utemeljitelja Družbe sestara Služavki Maloga Isusa i njegov kratki životopis, koju je dobila od gđe Marije Pešić iz Omiša, Prijateljice Malog Isusa. Marija Pera tu sličicu daje Voji, jer je ona iz Bosne, a ovo je njezin nadbiskup, i pomislila je kako će se ona tome obradovati. Kad je Voja pročitala kratki životopis tada se sjetila da joj je majka, koja je pohađala učiteljsku školu u Sarajevu, pripovijedala o prvom vrhbosanskom nadbiskupu Stadleru kao velikom i svetom čovjeku. U ovom dijelu Bosne i Hercegovine nije bilo njegovih sestara i Voja je poželjela kako bi bilo lijepo da u njezinoj kući bude kapelica posvećena Djetetu Isusu i da tu žive sestre Služavke Maloga Isusa, koje će tu svakodnevno slaviti Boga. Voja preko susjede gđe Marije Pera i gđe Marije Pešić stupa u kontakt sa s. Eduardom Marić, Služavkom Malog Isusa, koja je u Omišu vodila Prijatelje Malog Isusa pa ju je gđa Pešić dobro poznavala. Razgovarale su o Vojinoj želji i namjeri, s kojom Voja upoznaje i Vrhovnu upravu Družbe sestara Služavki Malog Isusa. Voja svoju stojnu i gospodarsku kuću, sa svim pripadajućim prostorom dariva Splitskoj Provinciji sv. Josipa Družbe sestara Služavki Malog Isusa. Sestre su na tom prostoru sagradile još jednu kuću i tako je imanje obitelji Mate Kaića preko njegove kćerke Vojislave postalo Duhovni centar Kuća Djeteta Isusa u Livnu. Banjalučki biskup mons. Franjo Komarica blagoslovio je kuću 29. listopada 2006., a 14. kolovoza 2012. godine posvetio je oltar, blagoslovio i otvorio veliku kapelu i kuću 3 Djeteta Isusa. Tom zgodom biskup ističe kako je Božja providnost, preko plemenite gđice Voje Kaić, učinila da sestre Služavke Malog Isusa dođu u ovaj dragi livanjski kraj, da u ovom kutu banjalučke biskupije bude duhovna oaza, mjesto održavanja susreta i duhovnih vježbi za sestre, za njihove vanjske suradnike Prijatelje Malog Isusa, za mlade, djecu, obitelji i duhovne skupine livanjskog kraja i šire. Fra Josip je u riječi oproštaja naglasio, da je teta Voja ˝znala u nestalnostima života biti strpljiva, odvažiti se na neke putove koji su mnogima drugim bili su strani ili čak neshvatljivi. Jedan od tih putova bio je ulazak u njezin život sestara Malog Isusa. … Bilo je to samo onako kako je ona znala, tiho, nenametljivo, samo je ona prepoznala u tome Božju providnost. Samo je ona imala na umu da dovede sestre iz raznih krajeva naše Domovine i šire, u svoje Livno i u svoj Žabljak. Samo je ona osjetila onu ljetnu milinu i blagost, tišinu blagog vjetra i opuštajući zvuk vode. Znala je i vjerovala naša pokojnica svojim pronicavim srcem da će tu biti mjesto molitve, kajanja, praštanja, nalaženja Boga.˝ Fra Josip je zahvalio Bogu što imamo šansu biti svjedoci pravih i ispunjenih života kakav je bio život tete Voje, te zaključio: ˝Teško je predstaviti sve terete i nevolje koje je za života morala svladati ova starica, no bila je okićena strpljivošću, povjerenjem, razumijevanjem i ljubavlju, plemenitošću. Ona je onu rečenicu iz evanđelja da se ne brinemo tjeskobno stvarno pretočila u život. Iz onoga što sam ju poznavao vidio sam ženu s osmjehom na licu, koja je zračila ne namještenim, nego unutrašnjim zadovoljstvom.˝
Dolaskom sestara Služavki Malog Isusa u Žabljak Voja živi sa sestrama. Sretna i radosna što je Isus u presvetom oltarskomu sakramentu stalno u njihovoj sredini, da može doći u kapelu i tu se moliti. ˝Voja je bila duša molitve i djetinje predanosti Bogu. Redovito prati život i zbivanja u Crkvi i svijetu, preko hrvatskog radija i televizije, čitanjem crkvenog tiska, te u molitvu uključuje potrebe Crkve i svijeta, a osobito svog ljubljenog Livna i njegovih građana. Strpljiva u bolesti i nemoći, a bistra uma do zadnjeg daha. Zahvalna i za najmanje učinjenu uslugu. S Bogom je živjela i u Bogu uvijek pripravna za odlazak u kuću Očevu. U njezinim bistrim svijetlim očima zrcalilo se nebo, čitao se odsjaj traženja i praćenja zvijezde koja vodi k Isusu i radost da ga je našla˝, posvjedočila je provincijalka s. Anemarie. Smrću dobre i plemenite tete Voje odlazi iz naše sredine jedna generacija obitelji Kaić, ali ona ostavlja jedan trajni, snažni i prepoznatljivi pečat među nama, u povijesti grada Livna, a i izvan granica Bosne. Obitelj Kaić nastavlja živjeti u Duhovnom centru Malog Isusa u Žabljaku, u svima koji u njemu žive i koji u njemu budu živjeli i radili, tu se duhovno krijepili i nalazili okrepu duše i tijela, naglasila je u zaključnoj misli oproštaja provincijalka s. Anemarie.
